76
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
je pod interdiktom i da su mrtvi iskljuˇceni iz stanova blaženstva, dok
se papi ne svidi da skine prokletstvo. U znak ove strašne nesre´ce
bile su obustavljene sve religiozne službe. Crkve su bile zatvorene.
Vjenˇcanja su se obavljala u crkvenom dvorištu. Mrtvi, ˇciji je pogreb
bio zabranjen na posve´cenom mjestu, sahranjivani su bez uobiˇca-
jenih pogrebnih obreda u jarke ili na raznim poljima. Djeluju´ci na
maštu ovim mjerama, Rim je nastojao1 da zavlada savješ´cu ljudi.
Uzbu ¯denje u Pragu je bilo veliko. Mnogi su okrivljavali Husa
kao uzroˇcnika svih nesre´ca i tražili da bude predan osveti Rima. Da
bi stišao oluju, reformator se za neko vrijeme povukao u svoje rodno
selo. Otuda je pisao svojim prijateljima u Pragu: “Povukao sam se iz
vaše sredine zato da bih poslušao Kristov savjet i primjer i da ne bih
dao priliku zlima da navuku na sebe vjeˇcnu propast, i da ne bih bio
pobožnima uzrok žalosti i progonstva. Povukao sam se tako ¯der da ne
bi bezbožni sve´cenici sasvim zabranili propovijedanje Božje rijeˇci,
i da vi ne biste zbog mene bili lišeni božanske istine za koju sam,
Božjom pomo´cu, spreman da umrem0.
Hus nije prestao da radi
[83]
nego je putovao po okolini i propovijedao onima koji su željeli da ga
ˇcuju. Na ovaj naˇcin su mjere koje je papa preduzeo da bi sprijeˇcio
širenje evan ¯delja postale uzrok za njegovo još ve´ce širenje. “Jer ništa
ne možemo protiv istine, nego za istinu.” 2. Kor. 13, 8.
“
U ovoj fazi svoga života. Hus je, izgleda, prolazio kroz tešku
duševnu borbu. Iako je crkva svojim napadima htjela da ga uništi,
ipak on nije odricao njen autoritet. Za njega je ona još uvijek bila
Kristova nevjesta, a papa Božji predstavnik i namjesnik. Hus se borio
protiv zloupotrebljavan ja autoriteta, a ne protiv samog autoriteta.
Ovo je bio povod strašnoj borbi izme ¯du onog što mu je govorio
razum i što je zahtijevala njegova savjest. Ako je autoritet pravedan
i nepogrešiv, kao; što je on to vjerovao, zašto ga onda nešto goni
da mu se ne pokori? Poslušati ga, jasno je vidio, znaˇcilo bi griješiti;
ali zašto bi poslušnost jednoj nepogrešivoj crkvi donosila takvu
posljedicu? To je bio problem koji nije mogao riješiti; to je bila
sumnja koja ga je stalno muˇcila. Jednog dana sjetio se onoga što
se desilo u vrijeme Spasitelja kada su sve´cenici crkve, postavši
nevjerni, koristili zakoniti autoritet za nezakonite svrhe. Ova misao
podstrekla ga je da prihvati i drugima da poˇcne da iznosi naˇcelo da
samo nauka Svetog pisma, primljena razumom, treba da služi kao
vo ¯da našoj savjesti; ili, drugim rijeˇcima, da je samo Bog nepogrešiv
