Hus i Jeronim
77
vo ¯da, koji govori preko svoje Rijeˇci, a ne crkva, koja govori preko
svojih sve´cenika.
Poslije nekog vremena uzbu ¯denje u Pragu se stišalo, i Hus se
vratio u Betlehemsku kapelu, gdje je nastavio da propovijeda Božju
Rijeˇc sa još ve´com revnoš´cu i hrabroš´cu. Njegovi neprijatelji nisu
to ravnodušno gledali. Oni su bili jaki; ali kraljica, mnogi plemi´ci
i mnogi iz naroda bali su na njegovoj strani. Upore ¯duju´ci njegovu
ˇcistu nauku i njegov sveti život s niskim dogmama koje su propovi-
jedali rimski sve´cenici, i sa tvrdiˇclukom i pokvarenoš´cu u kojoj su
oni živjeli, mnogi su smatrali za ˇcast da budu uz reformatora.
Do sada je Hus bio sam; a od ovoga trenutka njegov suradnik
postao je Jeronim, koji je u Engleskoj primio Viklifovo uˇcenje.
Oni su od sada bili nerazdvojivi prijatelji, pa ˇcak i u smrti se ne´ce
razdvojiti. Obdaren sjajnim talentima, rijetkom rjeˇcitoš´cu i velikom
uˇcenoš´cu, Jeronim je imao sve ono što je potrebno da se pridobije
naklonost naroda; ali što se tiˇce snage karaktera, Hus je bio ve´ci od
[84]
njega. Njegovo mimo rasu ¯divanje obuzdavalo je nemirni Jeronimov
duh, koji je istinskom poniznoš´cu priznavao njegovu vrijednost i
pokoravao se njegovim savjetima. Udruženim naporom obojice,
reformacija se širila još više i brže.
Bog je rasvijetlio um ovih izabranih ljudi, tako da su im mnoge
zablude Rima bile jasne. Ali, oni nisu primili svu svjetlost koja je
bila namijenjena svijetu. Preko ovih svojih slugu Bog je izvodio
narod iz mraka rimskih zabluda, pažljivo, korak po korak, vode´ci
raˇcuna o mnogobrojnim i ozbiljnim preprekama koje je još trebalo
prebroditi. Kao što puni sjaj podnevnog sunca zasljepljuje one koji
su dugo bili u tami, tako bi i njih zaslijepilo vidjelo kad bi im bilo
najedanput u punini otkriveno. Zato je Bog otkrivao ovim vo ¯dama
istinu malo po malo, koliko ju je narod mogao primiti. U budu´cim
vjekovima su imali da do ¯du drugi vjerni radnici, koji ´ce voditi narod
dalje na putu reforme.
Razdor u crkvi trajao je još uvijek. Tri pape su se borile za
prvenstvo, i njihove borbe ispunjavale su krš´canstvo zloˇcinima i
bunama. Pošto su postali nezadovoljni bacanjem prokletstva kao
sredstva me ¯dusobne borbe, latili su se svjetskog oružja. Svaki od
njih je nastojao da nabavi oružje i prikupi vojsku, ali pošto je to
iziskivalo velike svote novca, prodavali su u tu svrhu crkvene po-
ložaje, povlastice i crkvene blagoslove. Sve´cenici, povode´ci se za
