Džon Viklif
69
pokazao razliku izme ¯du njih i Uˇcitelja, ˇcijim se predstavnicima oni
smatraju.
Reformator je bio siguran da ´ce svoju vjernost platiti svojim
životom. Kralj, papa i biskupi složili su se da ga unište, i izgledalo
je sigurno da ´ce najdalje za nekoliko mjeseci završiti svoj život na
lomaˇci. Ali njegova hrabrost bila je nepokolebljiva. “Nije potrebno
da ˇcovjek ide daleko da traži krunu muˇcenika”, govorio je on. “Pro-
povijedaj Kristovo evan ¯delje oholim biskupima, i muˇceništvo te
ne´ce mimoi´ci. Da živim i da šutim?... Nipošto! Neka udarac padne!
ja ga ˇcekam!
Ali Božje provi ¯denje još uvijek je štitilo svoga slugu. ˇCovjek
koji je cijeloga svog života stajao hrabro brane´ci istinu, ˇciji je ži-
vot bio stalno u opasnosti, nije smio pasti kao žrtva mržnje svojih
neprijatelja. Viklif nije nikada pokušavao da zaštiti sebe, ali Bog
je bio njegov zaštitnik. U ˇcasu kada su njegovi neprijatelji osje´cali
da im žrtva ne´ce izma´ci, Božja ga je ruke uklonila izvan njihovog
domašaja. Upravo kada se Viklif spremao da dijeli veˇceru Gospod-
nju crkvi u Latervortu, pao je iznenada pogo ¯den od kapi, i uskoro je
umro.
Bog je odredio Viklifu njegovo djelo. On je stavio rijeˇc istine u
njegova usta, i postavio je stražu oko njega da bi ta rijeˇc mogla do´ci
[76]
u narod” Bog je štitio njegov život i produžavao njegov rad, dok nije
bio postavljen temelj velikog djela — reformacije.
Viklif je došao iz mraka srednjeg vijeka. Prije njega nije bilo
nikoga, ˇciji bi rad podstaknuo na reformatorsko djelo. On je ustao
kao Ivan Krstitelj: da izvrši naroˇcitu misiju, da bude vjesnik novog
vijeka. Sistem istine koji je on iznosio bio je jedinstven i potpun,
tako da ga ni kasniji reformatori nisu nadmašili; a mnogi od onih
koji su se javili oko sto godina kasnije nisu ga ni dostigli. On je
položio tako širok i dubok temelj, podigao je tako ˇcvrstu i sigurnu
skelu da je njegovi nasljednici nisu više morali ponovo podizati.
Veliki pokret koji je Viklif otpoˇceo u cilju oslobo ¯denja uma
i savjesti kao i u cilju oslobo ¯denja naroda koji je tako dugo bio
upregnut u trijumfalna kola Rima, imao je svoj korijen u Bibliji. U
njoj je bio izvor ove blagoslovene rijeke koja je, kao rijeka života,
od ˇcetrnaestog vijeka tekla kroz sva kasnija stole´ca. Viklif je prigrlio
Sveto pismo kao nadahnuto otkrivenje Božje volje, kao pouzdano
pravilo vjere i života. On je bio odgojen da poštuje rimsku crkvu kao
