Džon Viklif
67
prema kome se moraju pozatvarati svi oni koji se drže zabranjenog
uˇcenja.
Poslije ove odluke Sinoda, Viklif se obratio parlamentu. Neus-
trašivo je pred narodnim skupom optužio hijerarhiju i tražio reformu
mnogih zloupotreba koje je crkva odobravala. Uvjerljivom snagom
opisao je nasilje i Pokvarenost papske stolice. Neprijatelji su se
zbunili. Kako su Viklifovi prijatelji i pomagaˇci bili primorani da se
povuku, to se sa sigurnoš´cu oˇcekivalo da ´ce se i sam reformator, u
svojoj visokoj starosti, kad ostane sam i bez prijatelja, pokloniti udru-
ženom autoritetu kraljevske krune i papskog prijestola. Ali mjesto
toga pristalice Rima bile su pobije ¯dene. Parlamenat, uzbu ¯den Viklif
bvim’ govorom, povukao je edikt o njegovom gonjenju, i tako je
reformator ponovo bio na slobodi.
I tre´ci put je bio pozvan na saslušanje, i to pred najviši crkveni
sud u zemlji. Tu ne´ce biti nikakve milosti za “krivo-vjerje”. Napokon
je izgledalo da ´ce Rim trijumfirati, i djelo reformatora ´ce morati da
stane. Tako su mislile papine pristalice. Ako oni budu postigli svoj
cilj, Viklif ´ce biti primoran da se odrekne svoga uˇcenja ili da napusti
sudsku dvoranu i da bude predan plamenu lomaˇce.
Ali Viklif se nije odrekao svog uˇcenja; nije htio da bude licemjer.
Neustrašivo je branio svoje uˇcenje i pobijao klevete svojih progonite-
lja. Zaboravljaju´ci na sebe i svoj položaj, po- zivao je svoje slušaoce
[74]
pred Božji sud mjere´ci njihova lukavstva i prijevare na osnovi vjeˇcne
istine. U sudskoj dvorani osje´cala se sila Svetoga Duha. Prisutni
kao da su bili prikovani za svoja mjesta Božjom silom. Izgledalo je
da su nemo´cni da napuste to mjesto. Rijeˇci reformatorove probijale
su njihova srca kao strijele iz Božjeg luka. Klevete o krivovjerstvu,
koje su neprijatelji podigli protiv njega, on je snažnom uvjerljivoš´cu
bacio na njih. Pitao je prisutne iz kojih razloga su se osmjelili da
šire svoje prijevare? Zbog zarade, da bi trgovali Božjom miloš´cu.
“
Šta mislite, s kime se borite”, zapitao ih je najposlije, “zar s
jednim starcem koji (je jednom nogom ve´c u grobu? Ne! Vi se borite
protiv istine koja je jaˇca od svih vas i koja ´ce vas pobijediti!” S
ovim rijeˇcima povukao se iz sudske dvorane, i nitko od njegovih
neprijatelja nije se usudio da ga zaustavi.
Viklifovo djelo bilo je skoro dovršeno. Zastava istine, koju je on
tako dugo nosio, uskoro ´ce pasti iz njegovih ruku. Ali I još jednom
morao je da posvjedoˇci za evan ¯delje. Istina se morala propovijedati
