64
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
pratila su Viklifa na sud; narod koji je okružavao zgradu, provalio je
u sudnicu i toliko je preplašio sudije da je istraga bila obustavljena,
i Viklif ie mozgao mimo oti´ci. Malo kasnije umro je Edvard III,
koga su biskupi u njegovoj starosti po ¯dsticali protiv reformatora, a
kraljevskim regentom postao je raniji Viklifov zaštitnik.
Papska poslanica pozivala je Englesku da uhapsi i zatvori jere-
tika. (Vidi Hist. dodatak.) Te mjere vodile su direktno na lomaˇcu.
Izgledalo je da ´ce on pasti kao osveta Rima. Ali Onaj koji je nekad
izjavio: “Ne boj ste: ja sam tvoj štit”, opet je pružio svoju ruku da
zaštiti svoga slugu. (1. Mojsijeva 15, 1.) Došla je smrt, ali ne refor-
matoru, nego papi, koji je naredio da se Viklif pogubi. Grgur XI je
umro, a sve´cenici koji su se sakupili da osude Viklifa, razišli su se.
Božje provi ¯denje i dalje je štitilo reformaciju koja se ra ¯dala.
Poslije Grgurove smrti bila su izabrana dvojica protivpapa. Dvije
protivniˇcke sile. koje su se obje nazivale nepogrešivima, zahtijevale
su poslušnost. Svaki papa pozivao je vjerne da mu pomognu u
borbi protiv svoga protivnika, pojaˇcavaju´ci svoje zahtjeve strašnim
anatemama protiv svoga protivnika, i obe´canjima nebeske nagrade
svima svojim pomagaˇcima. Ovi doga ¯daji su mnogo oslabili papsku
vlast. Protivniˇcke strane bile su zauzete me ¯dusobnom borbom, i
Viklif je neko vrijeme bio ostavljen na miru. Anateme i me ¯dusobne
optužbe letjele su od pape na papu, i potoci krvi bili su proliveni
u borbi za pobjedu njihovih suprotnih interesa. Zloˇcini i skandali
[71]
poplavili su crkvu. Me ¯dutim, reformator je u tišini svoje crkvene
op´cine u Latervortu marljivo radio da bi pažnju ljudi skrenuo sa
papa koje su me ¯dusobno ratovale i da bi je uputio na Isusa Kneza
mira.
Razdor u crkvi sa svojim sva ¯dama i pokvarenoš´cu pripremao je
put reformaciji omogu´civši narodu da upozna pravu prirodu papstva.
U jednoj raspravi “O razdoru papa”, Viklif je pozvao svoje ˇcitaoce
da ozbiljno promisle ne govore li obje pape istinu kad jedan drugoga
nazivaju antikristom. “Bog”, govorio je on, “nije htio duže trpjeti
da neprijatelj vlada samo preko jednog takvog sve´cenika... nego je
podijelio vlast me ¯du njih dvojicu, da bi vjerni, u Kristovo ime, mogli
lakše pobijediti obojicu.”
Viklif, kao i njegov Uˇcitelj, propovijedao je evan ¯delje siroma-
sima. Nije bio zadovoljan da se svjetlost istine širi samo u skromnim
domovima njegove crkvene op´cine u Latervortu, i zato je odluˇcio da
