Valdenžani
47
smrtni udarac.
Ovo nisu bile prazne prijetnje. Protiv ovih svje-
doka biblijske vjere upotrebljeni su rat, intrige i prijevare, dok crkve
Britanije nisu bile uništene ili prinu ¯dene da priznaju papski autoritet.
U zemljama izvan vlasti Rima postojale su za vrijeme mnogo
vjekova grupe krš´cana koje su bile gotovo sasvim zašti´cene od
rimske pokvarenosti. Okruženi neznabošcima, oni su u toku vjekova
prihvatili neke od njihovih zabluda, ali su i dalje smatrali Bibliju
jedinim pravilom vjere i zadržali mnoge njene istine. Ovi krš´cani su
vjerovali u vjeˇcnost Božjeg zakona i svetkovali subotu koju propisuje
ˇcetvrta Božja zapovijest. Crkve koje su držale ovu vjeru i obiˇcaje
postojale su u centralnoj Africi i me ¯du Armenima u Aziji.
Me ¯du onima koji su se opirali papskoj vlasti, na prvom mjestu
su bili Valdenžani. Upravo u zemlji gdje je papstvo postavilo svoju
stolicu, ondje je njegova laž i Pokvarenost naišla na najˇcvrš´ci otpor.
Vjekovima su crkve Pijemonta održavale svoju nezavisnost; ali
napokon je došlo vrijeme kad je Rim zatražio da se i one pokore.
Poslije bezuspješnih borbi protiv njegove tiranije, vo ¯de ovih crkava
su protiv svoje volje priznale vlast pape koju je, kako je izgledalo,
priznavao cio svijet. Bilo je ipak nekih koji su odbili da priznaju
vlast pape i prelata;. Oni su odluˇcili da ostanu vjerni Bogu i da
saˇcuvaju ˇcistotu i jednostavnost svoje vjere. Došlo je do odvajanja.
Oni koji su se držali svoje stare vjere, morali su se povu´ci; neki,
napustivši svoje zaviˇcajne Alpe, podigli su zastavu istine u stranim
zemljama; drugi su se povukli u usamljena doline i gorske pe´cine,
gdje su saˇcuvali slobodu da služe Bogu.
Vjera koju su vjekovima ispovijedali i po kojoj su živjeli valde-
žanski krš´cani bila je u oštroj suprotnosti sa lažnom naukom Rima.
Njihova se vjera temeljila na Božjoj rijeˇci, koja je pravi izvor krš-
´canstva. Ali ovi ponizni seljaci, koji su živjeli u svojim skloništima
daleko od svijeta, zauzeti poslom oko svog stada i svojih vinograda,
nisu sami od sebe došli do istine koja je bila u tolikoj suprotnosti s
dogmama i krivovjerjem otpale crkve. Njihova vjera nije bila neka
nova tvorevina. Oni su je naslijedili od svojih otaca. Oni su se borili
[54]
za vjeru apostolske crkve, za “vjeru koja je jednom data svetima”.
Juda st. 3. “Crkva pustinje”, a ne ohola hijerarhija sa prijestolom u
velikom svjetskom gradu, bila je prava Kristova crkva, ˇcuvar blaga
istine, koju je Bog povjerio svome narodu da je propovijeda svijetu.
