502
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
Sa neizrecivom ljubavlju Isus pozdravlja svoje vjerne u “radosti
njihovog Gospodara”. Spasiteljeva radost je u tome što u carstvu
slave1 vidi duše koje su spasene njegovim stradanjem i poniženjem.
A otkupljeni ´ce uˇcestvovati u njegovoj radosti kada me ¯du spasenima
ugledaju one koje su svojim molitvama, svojim radom i požrtvo-
vanom ljubavlju zadobili za Krista. Sakupljeni oko velikog bijelog
prijestola, njihova ´ce srca biti ispunjena neiskazanom radoš´cu kada
budu ugledali one koje su zadobili za Krista i kada budu vidjeli da
su oni zadobili druge, a ovi opet druge, tako da su svi dovedeni u
luku mira da tu polože svoje krune pred Isusove noge i da ga slave u
beskrajna vremena vjeˇcnosti.
Kad spaseni budu pozdravljeni dobrodošlicom u Božjem gradu,
zrakom se prolama radostan uzvik ushi´cenja i slavljenja Boga. Sada
se susre´cu prvi i drugi Adam. Božji Sin stoji sa raširenim rukama da
doˇceka oca našeg roda — bi´ce koje je On stvorio, koje je sagriješilo
protiv svoga Stvoritelja, i zbog ˇcijeg grijeha Spasitelj nosi znake
raspe´ca. Kada Adam ugleda tragove strašnih klinova, on ne pada
na grudi svoga Gospoda, nego se ponizno baca pred njegove noge
kliˇcu´ci: “Dostojno, dostojno je Jagnje što je zaklano!” Spasitelj ga
nježno podiže i poziva ga da opet baci svoj pogled na Edem iz kojega
je tako dugo bio izagnan.
Poslije njegovog izgnanstva iz Edema, Adamov život na zemlji
bio je ispunjen tugom. Svaki uveli list, svaka prinešena žrtva, svako
nesavršenstvo u prirodi koja je nekad bila tako lijepa, svaka mrlja
u ˇcovjekovom karakteru podsje´cala ga je stalno na njegov grijeh.
Strašan je bio bol kajanja kada je vidio kako se bezakonje umnožava,
[526]
i kada je na svoje opomene dobijao kao odgovor samo prebacivanje
da je on prouzrokovao grijeh. Sa strpljivom poniznoš´cu podnosio
je, skoro hiljadu godina, kaznu svoga prijestupa. Iskreno se kajao za
svoj grijeh i uzdao se u zasluge obe´canog Spasitelja, i tako je umro
u nadi ha uskrsenje. Božji Sin je otkupio ˇcovjekov neuspjeh i pad, i
sada Adam, kroz djelo oˇciš´cenja, opet dobiva svoju prvu vlast.
Izvan sebe od radosti, on posmatra drve´ce koje mu je nekada
pružalo radost — isto drve´ce sa kojega je brao rod u da-nima svoje
nevinosti i sre´ce. Vidi loze koje su njegovale njegove vlastite ruke,
isto cvije´ce koje je nekada sa ljubavlju gajio. Njegov duh shva´ca
svu stvarnost prizora. Razumije da je ovo zbilja obnovljeni Edem,
samo sada još mnogo ljepši nego kada je bio iz njega izagnan.
