Božji narod oslobo ¯den
499
Oni koji su se rugali njegovim rijeˇcima da je Božji Sin, sada su
nijemi. Tu je oholi Herod koji se podsmijevao njegovom carskom
imenu i zapovjedio vojnicima koji su se rugali da ga krunišu za cara.
Tu su oni isti ljudi koji su bezbožniˇckim rukama navukli na njega cr-
venu haljinu, na njegovo sveto ˇcelo stavili trnjev vijenac, a u njegove
ruke podrugljivu palicu, i koji su se pred njim klanjali izgovaraju´ci
bogohulne rijeˇci. Ljudi koji su udarali i pljuvali Cara života sada se
kriju od njegovog prodiru´ceg pogleda i žele da pobjegnu od velike
slave njegove prisutnosti. Oni koji su njegove ruke i noge prikovali
klinovima, i vojnik koji je probo njegova rebra; gledaju ove znake
sa strahom i grižnjom savjesti.
Sa užasnom jasno´com sje´caju se sve´cenici i starješine doga ¯daja
na Golgoti. Sa jezom i užasom sje´caju se kako su sotonskom radoš´cu
vrtjeli glavama i dobacivali mu: “Drugima pomože, a sebi ne može
pomo´ci. Ako je car Izraelov, neka si ¯de sad s križa, pa ´cemo ga
vjerovati. On se uzdao u Boga: neka mu pomogne sad, ako mu je po
volji.” Matej 27, 42. 43.
Živo se sje´caju Spasiteljeve priˇce o vinogradarima koji su odbili
da predaju svome gospodaru rod vinograda, koji su zlostavljali nje-
gove sluge i njegovog Sina ubili. Sje´caju se tako ¯der i rijeˇci koje su
sami izgovorili: Gospodar vinograda “zloˇcince ´ce zlom smrti pomo-
riti”. (Matej 21, 41.) U grijehu i kazni tih nevjernih ljudi sve´cenici i
starješine vide svoj vlastiti postupak i svoju liˇcnu pravednu osudu. I
sada se ˇcuje uzvik samrtnog straha. Glasnije od uzvika: “Raspni ga!
Raspni ga!” koji je od-zvanjao ulicama Jeruzalema, odjekuje strašan
i oˇcajniˇcki jauk: “On je Sin Božji! On je pravi Mesija!” Oni gledaju
da pobjegnu od prisutnosti Cara nad carevima. Uzalud pokušavaju
da se sakriju u dubokim pe´cinama zemlje, koje su se stvorile uslijed
poreme´caja elemenata u prirodi.
[523]
U životu svih onih koji odbacuju istinu ima trenutaka kada se
savjest probudi, kada sje´canje iznosi muˇcne uspomene života punog
licemjerstva, a dušu muˇci uzaludno kajanje. Ali šta je to sve prema
grižnji savjesti onoga dana, kada “do ¯de ˇcega se bojite”, kada “pogi-
bao vaša kao oluja do ¯de”. (Priˇce 1, 27.) Oni koji su odluˇcili da ubiju
Krista i njegov vjeran narod, sada vide slavu koja je na njima. Usred
svoje strahote oni ˇcuju glasove svetih u radosnom slavopoju: “Gle,
ovo je Bog naš, njega ˇcekasmo, i spasit ´ce nas.” Izaija 25, 9.
