Vrijeme velike nevolje
481
sposobnosti bili upotrebili u Kristovoj službi i da su napredovali iz
sile u silu, sotonine sile ne bi imale toliko mo´ci da ih napadaju.
Oni muˇce svoje duše pred Bogom ukazuju´ci na ranije pokajanje
za mnoge svoje grijehe i pozivaju´ci se na Spasitelj evo obe-´canje:
“
Neka se uhvati za silu moju da uˇcini mir sa mnom; uˇcinit ´ce mir sa
mnom.” Izaija 27, 5. Njihova se vjera ne koleba što njihove molitve
nisu odmah uslišene. Iako podnose najve´ci strah, užas i nevolju, ipak
ne prestaju da se mole. Oni se hvataju za Božju silu kao što se Jakov
ˇcvrsto držao An ¯dela, a rijeˇci njihove duše su: “Ne´cu te pustiti, dokle
me ne blagosloviš.”
Da se Jakov nije pokajao za svoj grijeh što je prijevarom zadobio
prvenstvo, Bog ne bi uslišio njegovu molitvu i ne bi milostivo saˇcu-
vao njegov život. Tako bi i Božji narod u vrijeme velike nevolje bio
pobije ¯den kada bi imao nepokajanih grijehova iz prošlosti, koji bi
izlazili pred njega za vrijeme dok ga muˇce strah i zebnja. Oˇcajanje bi
ugušilo njihovu vjeru, i oni ne bi imali pouzdanja da se sa Gospodom
bore za izbavljenje. Ali, iako su duboko svjesni svoje nedostojnosti,
ipak ne nalaze da otkriju nijedan sakriveni grijeh. Njihovi grijesi su
ve´c ranije bili iznijeti pred sud i izbrisani, zato ih se oni više i ne
sje´caju.
Sotona navodi mnoge da vjeruju da Bog ne obra´ca pažnju na
njihovo nevjerstvo u malim stvarima; ali Gospod pokazuje u svome
postupanju sa Jakovom da On ni na koji naˇcin ne odobrava niti trpi
zlo. Svi koji se trude da svoje grijehe opravdavaju ili prikrivaju, i
dopuštaju da oni stoje u nebeskim knjigama nepriznati i neoprošteni
bit ´ce nadvladani od sotone. Što se smatraju pobožnijima i što je
viši položaj koji zauzimaju, to je teži njihov sluˇcaj u Božjim oˇcima,
i sigurnija pobjeda njihovog velikog neprijatelja. Onaj koji odga ¯da
svoje pripremanje za Gospodnji dan, ne može to posti´ci u vrijeme
velike nevolje i ni u koje kasnije vrijeme. Njegov je sluˇcaj beznadan.
Krš´cani po imenu, koji ´ce u´ci nespremni u onu strašnu posljednju
borbu, priznat ´ce u svom oˇcajanju svoje grijehe rijeˇcima velikog
straha, dok ´ce se zli radovati njihovoj muci. Ova pri- znanja su
[505]
sliˇcna Ezavovim i Judinim. Oni koji ih ˇcine plaˇcu zbog posljedica
prijestupa, a ne zbog svoje krivice. Oni ne osje´caju nikakvo pravo
pokajanje niti odvratnost prema grijehu. Oni priznaju svoj grijeh iz
straha od kazne, ali, kao faraon nekada, oni bi se opet protivili Bogu
kada bi kazne bile povuˇcene.
