478
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
Ovakvo dokazivanje bit ´ce odluˇcuju´ce; i napokon ´ce protiv onih
koji po ˇcetvrtoj zapovijesti svetkuju subotu biti izdat dekret, kojim
´ce biti objavljeno da zaslužuju najtežu kaznu i dopušteno narodu
da ih poslije odre ¯denog vremena pobije. Katolicizam u Evropi i
otpali protestantizam u Americi poduzet ´ce podjednake mjere prema
onima koji poštuju sve Božje propise.
Tada ´ce na Božji narod do´ci žalost i nevolja koje prorok opisuje
kao vrijeme muke Jakovljeve: “Jer ovako veli Gospod: ˇcusmo viku
od prepadanja, straha, a mira nema ... U svih se promijenila lica i
poblijedila. Jaoh! jer je veliki ovaj dan, nije bilo takvoga, i vrijeme
je muke Jakovljeve, ipak ´ce se izbaviti iz nje.” Jeremija 30, 5-7.
Jakovljeva no´c straha, kada se u molitvi borio za izbavljenje od
Ezavove ruke (1. Mojsijeva 32, 24-30.), predstavlja iskustvo Božjeg
naroda u vrijeme velike nevolje. Zbog prijevare koju je izvršio da
bi dobio blagoslov svoga oca, koji je bio odre ¯den za Ezava, Jakov,
uplašen smrtnim prijetnjama svoga brata, pobjegao je da bi spasio
svoj život. Pošto je mnogo godina živio kao iznanik, krenuo je po
Božjoj zapovijesti na put da bi se sa svojim ženama, djecom i stadima
vratio u svoj rodni kraj. Došavši na granicu zemlje, strašno se uplašio
kad je ˇcuo da se Ezav približava sa ˇcetom ratnika, bez sumnje u
namjeri da mu se osveti. Izgledalo je da ´ce Jakovljeva nenaoružana
i nezašti´cena pratnja pasti kao bespomo´cna žrtva nasilja i pokolja.
Ovim brigama i strahovanju dodato je i teško breme saznanja o
vlastitoj krivici, jer je njegov liˇcni grijeh navukao ovu opasnost.
Njegova jedina nada bila je u Božjoj milosti. Njegova jedina odbrana
bila je molitva. Ipak, on sa svoje strane nije ništa propustio da
popravi uˇcinjenu nepravdu svome bratu i da odvrati opasnost koja
mu je prijetila. Tako treba i Kristovi sljedbenici, dok se približavaju
vremenu nevolje, sve da uˇcine da bi se pred narodom pokazali u
pravoj svjetlosti, da razoružaju predrasude i odvrate opasnost koja
prijeti slobodi savjesti.
Pošto je poslao svoju obitelj na drugu stranu potoka da ne vidi
njegovu muku, Jakov ostaje sam da se moli Bogu. On ispo- vijeda
[502]
svoje grijehe i priznaje sa zahvalnoš´cu Božju milost prema sebi,
pozivaju´ci se u dubokoj poniznosti na zavjet uˇcinjen sa njegovim
oˇcevima i na obe´canje koje mu je dato one no´ci u utvari u Betelu i u
zemlji progonstva. Došao je ˇcas odluke u njegovom životu; sve je
stajalo na kocki. U mraku i samo´ci on nastavlja da se moli i da se
