Vrijeme velike nevolje
477
bit ´ce odriješeni. Cio svijet ´ce biti uvuˇcen u propast koja ´ce biti
strasnija od one koja je nekada zadesila Jeruzalem.
Jedan jedini an ¯deo pobio je sve prvence Misiraca i napunio
zemlju jaukom. Kada je David zgriješio Bogu prebrojavši narod,
jedan an ¯deo je prouzrokovao ono strašno opustošen je kojim je
kažnjen njegov grijeh. Istu razornu mo´c koju su pokazali sveti an ¯deli
kad je Bog to zapovjedio, pokazat ´ce i zli an ¯deli kad On to dopusti.
Te sile su sada spremne, i samo ˇcekaju na božansko dopuštenje da
svuda siju pustošenje.
Oni koji poštuju Božji zakon bit ´ce okrivljeni da su prouzroko-
vali kazne koje su se izlile na svijet, i bit ´ce smatrani uzroˇcnicima
strašnih poreme´caja u prirodi, sva ¯da i krvoproli´ca me ¯du ljudima, što
ispunjava zemlju jaukom. Sila koja je pratila posljednju opomenu
razgnjevila je zle. Njihov gnjev se raspalio protiv svih koji su prihva-
tili vijest; i sotona ´ce sa još ve´com žestinom raspirivati duh mržnje i
progonstva.
Kada se Božje prisustvo konaˇcno povuklo od jevrejskog naroda,
ni sve´cenici ni narod to nisu znali. Iako pod sotoninom vlaš´cu i pro-
žeti najstrašnijim i najgorim strastima, oni su još uvijek sebe smatrali
Božjim izabranicima. Služba u hramu se i dalje vršila. Na oskvr-
njenim oltarima prinošene su žrtve, i božanski blagoslov je prizivan
na narod koji je bio kriv za krv Božjeg dragog Sina i pokušavao da
ubije njegove sluge i apostole. Tako kada bude izreˇcena neopoziva
odluka u nebeskoj svetinji i sudbina svijeta zauvijek zapeˇca´cena,
zemaljski stanovnici ne´ce o tome ništa znati. Narod koga je Duh
Božji konaˇcno napustio, nastavit ´ce da održava vjerske formalnosti,
a sotonska revnost kojom ´ce ih knez zla oduševiti da izvrše njegove
paklene namjere, bit ´ce nalik na revnost za Božju stvar.
Pošto je subota u cijelom krš´canstvu postala naroˇciti predmet
borbe, a svjetovne i crkvene vlasti su se udružile da prinude ljude
na svetkovanje nedjelje, uporno protivljenje malog broja vjernih da
popuste tom zahtjevu uˇcinit ´ce ih predmetom op´ce mržnje. Isticat
´ce da ovaj malobrojni narod, koji se opire jednoj ustanovi crkve i
državnom zakonu, ne smije da se trpi; da je bo- lje da on strada
[501]
negoli da ˇcitavi narodi budu baˇceni u zbrku i nezakonitost. Istim
dokazivanjem su se poslužile jevrejske starješine protiv Krista prije
devetnaest vjekova. Lukavi Kaifa je rekao: “Nama je bolje da jedan
ˇcovjek umre za narod nego da sav narod propadne.” Ivan 11, 50.
