312
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
U to vrijeme vjerni su se odlikovali vjerom koju Bog prima,
vjerom koja gleda na platu. Kao pljusak koji osvježava žednu zemlju,
Duh milosti sišao je na one koji su ozbiljno istraživali Božju Rijeˇc.
Oni koji su oˇcekivali da uskoro vide svoga Iskupitelja licem k licu
osje´cali su svetu radost, koja se ne može opisati. Sila Svetoga Duha
koja omekšava i potˇcinjava rastopila je srca kada se Božji blagoslov
obilno izlio na vjerne.
Pažljivo i sveˇcano približavali su se oni koji su primili vijest
vremenu kada su se nadali da ´ce sresti svoga Gospoda. Svakoga jutra
osje´cali su da je njihova prva dužnost da se uvjere da ih Bog prima.
Njihova su srca bila prisno sjedinjena, i oni su se mnogo molili
zajedno i jedni za druge. ˇCesto su se sastajali na nekom usamljenom
mjestu da se mole Bogu. Glas njihovih molitava dizao se k nebu sa
polja i gajeva. Sigurnost da uživaju Spasiteljevu naklonost smatrali
su važnijom od svoje svakodnevne hrane; a ako je kakav oblak
pomraˇcio njihove duše, nisu mirovali dok ga nisu uklonili. Osje´caju´ci
dokaz opraštaju´ce milosti, ˇceznuli su da vide Onoga koga je njihova
duša toliko ljubila.
Ali, trebalo je da opet dožive razoˇcaranje. Vrijeme oˇcekivanja
je prošlo, a njihov Spasitelj nije došao. Sa nepokolebljivim povje-
renjem gledali su na njegov dolazak, a sada su osjetili ono što je
osjetila i Marija kada je došla Spasiteljevom grobu i našla ga praz-
nog. Ona je sa suzama uzviknula: “Uzeše Gospoda moje-ga, i ne
znam gdje ga metnuše.” Ivan 20, 13.
Osje´canje strahopoštovanja i bojazan da bi vijest mogla biti
istinita zadržavali su neko vrijeme nevjerni svijet, a kada je vrijeme
prošlo, to osje´canje nije moglo odmah nestati. Oni nisu odmah mogli
likovati nad žrtvama razoˇcaranja. Ali kada se znaci Božjega gnjeva
nisu pokazali, oporavili su se od straha i poˇceli su iznova sa svojim
ismjehivanjem i ruganjem. Veliki broj onih koji su tvrdili da vjeruju
u skori Gospodnji dolazak napustili su svoju vjeru. Neki su bili vrlo
samouvjereni, bili su u svome ponosu toliko pobijedjeni da su željeli
da nestanu sa svijeta. Oni su se tužili na Boga kao Jona, i više su
željeli smrt nego život. Oni koji su svoju vjeru zasnivali na mišljenju
drugih, a ne na Božjoj rijeˇci, bili su spremni da promijene svoje
poglede. Rugaˇci su pridobili slabi´ce i kukavice u svoje redove, a
onda su se svi sjedinili i izjavili da ne treba više strahovati ili nešto
[328]
