310
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
—
vrijeme ˇciš´cenja svetinje i veliki Dan oˇciš´cenja, koji je 1844.
godine padao 22. listopada, smatrao se danom Kristovog ponovnog
dolaska. To je bilo u skladu sa ve´c iznesenim dokazima da ´ce se
2300
dana navršiti u jesen. Ovaj je zakljuˇcak izgledao pouzdan.
U priˇci iz Evan ¯delja po Mateju 25, vremenu ˇcekanja i spavanja
slijedi ženikov dolazak. To se slagalo sa upravo iznesenim dokazima
u proroˇcanstvu i u simboliˇckoj službi. Ovi dokazi su uvjerljivo
govorili u prilog svoje istinitosti; i hiljade vjernih su objavljivali
“
pono´cni pokliˇc”.
Ovaj pokret se širio po zemlji kao plima. Išao je od grada do
grada, od sela do sela, sve dok Božji narod, koji je ˇcekao na Kristov
dolazak, nije bio sasvim probu ¯den. Pred ovim objavljivanjem nestao
je fanatizam kao rani mraz kad se pojavljuje sunce. U vjernih je
nestala sumnja i zbunjenost, a nada i hrabrost ispunjavale su njihova
srca. Djelo je bilo bez onih pretjerivanja koja se uvijek pojavljuju kad
do ¯de do izražaja ljudsko uzbu ¯denje, koje ne obuzdava Božja rijeˇc i
Božji Duh. Ovo vrijeme je bilo sliˇcno onim vremenima poniznosti i
vra´canja Gospodu koja su u starom Izraelu nastajala poslije opomena
Božjih slugu. Ono je imalo ista obilježja koja su u svim vremenima
oznaˇcavala Gospodnje djelo. Tu je bilo manje oduševljenja, a više
temeljitog ispitivanja srca, priznavanja grijeha i odricanja od svijeta.
Da se pripreme za susret sa Gospodom, to je bio cilj ovih duša koje
su se borile sa Bogom. Vjerni su bili stalno na molitvi i bez rezerve
su se predali Bogu.
Opisuju´ci ovo djelo, Miler je rekao: “Nema velikog izražavanja
radosti; ono je, izgleda, zadržano za budu´cu priliku, kad ´ce se sve
nebo i zemlja radovati, puni slave, neiskaznom radoš´cu. Ne ˇcuje se
ni klicanje; i ono je saˇcuvano za ˇcas kad se bude ˇcuo pokliˇc s neba.
Pjevaˇci šute; oni ˇcekaju da se prikljuˇce an ¯deoskoj vojsci, nebeskim
horovima ... Nema suprotnosti u osje´canjima; svi su jednoga srca i
jedne misli.
Drugi uˇcesnik u ovome pokretu svjedoˇci: “Ovaj pokret je svuda
izazivao temeljito ispitivanje srca i skrušeno kajanje pred uzvišenim
nebeskim Bogom. To je imalo za posljedicu da su ljudi prezreli stvari
ovoga svijeta, sporovi su bili izgla ¯deni, greške priznate, a slomljeno i
pokajniˇcko srce vapilo je Bogu za milost i praštanje. To je dovelo do
liˇcnog poniženja pred Bogom i kajanja kakvo nikada ranije nismo
[326]
vidjeli. Kao što je Bog zapovjedio preko proroka Joela za ˇcas kada
