298
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
Dr. Hopkins veli u svojoj “Studiji ohiljadugodišnjem carstvu“:
“
Nemamo razloga da antikrš´canski duh i njegove obiˇcaje pripišemo
jedino onoj crkvi koja se naziva rimskom crkvom. Protestantske
crkve imaju u sebi mnogo antikrš´canskog, i daleko su od toga da su
reformirane... oslobo ¯dene od pokvarenosti i bezbožnosti.
U pogledu odvajanja prezbiterianske crkve od Rima, piše dr.
Gatri: “Prije trista godina naša je crkva napustila vrata Rima sa otvo-
renom Biblijom na svojoj zastavi i sa geslom: “Istražujte Pismo!”
Zatim on postavlja znaˇcajno pitanje: “Da li je ona izašla ˇcista iz
Babilona?
Sperdžen kaže: “Izgleda da je cijela anglikanska crkva ispunjena
naukom o svetim tajnama; ali oni koji su se odvoijli od ove crkve,
izgleda, da su tako ¯der ve´c prihvatili mnogo od filozofskog bezvjerja.
Oni od kojih smo oˇcekivali nešto bolje odvra´caju se jedan za drugim
od temelja vjere. Potpuno sam osvjedoˇcen da je samo srce Engleske
zaraženo pogubnim nevjerstvom, koje se još uvijek usu ¯duje penjati
na propovjedaonicu i nazivati se krš´canstvom.”
Šta je bio uzrok velikom otpadu? Kako se crkva u poˇcetku uda-
ljila od jednostavnosti evan ¯delja? — Ona se prilagodila obiˇcajima
mnogobožaca da bi im olakšala prihva´canje krš´canstva. Apostol Pa-
vao je izjavio da još u ono vrijeme: “Jer se ve´c radi tajna bezakonja...
2.
Solunjanima 2, 7. Dok su apostoli živjeli, crkva j;e bila srazmjerno
ˇcista. Ali, “prema svršetku drugog vijeka, ve´cina crkava poprimile
su novi oblik. Nestala je ranija jednostavnost. Neprimjetno, kada su
stari uˇcenici pomrli, došla su njihova djeca i novoobra´ceni... i nastalo
je novo stanje.
Da bi pridobili više pristalica, snizili su uzvišena
naˇcela krš´canske vjere, a kao posljedica toga došla je neznabožaˇcka
poplava, koja je prodrla u crkvu i sa sobom donijela svoje obiˇcaje,
ceremonije i idole.
Kada je krš´canska religija sebi osigurala nak-
lonost i potporu svjetskih vladara, masa ju je prihvatila; iako po
vanjštini krš´cani, mnogi su, u stvari, ostali mnogobošci, poštu-ju´ci u
tajnosti svoje idole.”
Zar se isti proces nije ponavljao skoro u svakoj crkvi koja se na-
ziva protestantskom? Kad su umrli njeni osnivaˇci, koji su bili prožeti
pravim duhom reforme, došli su njihovi nasljednici, i sve je dobilo
novi izgled. Drže´ci se slijepo vjerovanja svojih otaca i odbijaju´ci
da prihvate bilo koju novu istinu, djeca refor- matora udaljila su se
[314]
daleko od njihovog primjera u poniznosti, samoodricanju i odricanju
