270
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
proroˇcku rijeˇc”. Želio je da istina uhvati ˇcvrš´ci korijen u njihovom
srcu, ne samo zato što je poduprta njegovim liˇcnim svjedoˇcanstvom,
nego i zbog pouzdanog dokaza koji se nalazio u simbolima i sjen-
[286]
kama obrednog zakona, kao i u proroˇcanstvima Staroga zavjeta.
Kristovim sljedbenicima bilo je potrebno da imaju razumnu vjeru,
ne samo radi njih samih nego i zato da bi svijetu mogli objaviti
poznanje o Kristu. Kao prvi korak u objavljivanju ovog poznanja,
Isus je uˇcenike uputio na Mojsija i proroke. To je svjedoˇcanstvo’
koje je dao uskrsli Spasitelj o vrijednosti i važnosti knjiga Staroga
zavjeta.
Kakve li promjene u srcima uˇcenika kada su opet ugledali svoga
ljubljenog Uˇcitelja! (Luka 24, 32.) U jednom potpunijem i savrše-
nijem smislu nego ikada prije našli su Onoga O kome je “pisano u
zakonu Mojsijevu i prorocima”. Neizvjesnost, strah i oˇcajanje — sve
je to nestalo pred potpunim pouzdanjem i nezamraˇcenom vjerom.
Nije nikakvo ˇcudo što su poslije njegovog uskrsnu´ca bili “jednako
u crkvi hvale´ci blagosiljaju´ci Boga.” Narod, koji je znao samo o
Spasiteljevoj sramotnoj smrti, oˇcekivao je da u njihovom pogledu
vidi izraz žalosti, zbunjenosti i poraza, ali mjesta toga vidio je samo
radost i osje´canje pobjede. Kakvu su pripremu dobili ovi uˇcenici za
djelo koje je bilo pred njima! Preživljeli su najteže iskušenje, koje ih
je ikada moglo sna´ci, i vidjeli su kako se Božja rijeˇc slavno ispunila
kad je po ljudskom mišljenju bilo sve izgubljeno. Šta bi sada još
moglo pokolebati njihovu vjeru ili umanjiti njihovu žarku ljubav? U
svojim najtežim ˇcasovima imali su “jaku utjehu”, nadu koja je bila
kao “tvrd i pouzdan lenger duše”. (Jevr. 6, 18. 19.) Bili su svjedoci
Božje mudrosti i mo´ci, znaju´ci da ih “ni smrt, ni život, ni an ¯deli,
ni poglavarstvo, ni sile, ni sadašnje ni budu´ce, ni visina, ni dubina,
ni druga kakva stvar” ne može “razdvojiti od ljubavi Božje, koja je
u Kristu Isusu, Gospodu našemu”. “Ali u svemu ovome”, rekli su
oni, “pobje ¯dujemo Onoga radi kojih nas je ljubio”. (Rimljanima 8,
38. 39. 37.) “
Ali rijeˇc Gospodnja ostaje do vijeka.” (1. Petrova 1,
25.) “
Tko ´ce osuditi? Isus Krist, koji umrije, pa još i uskrse, koji je s
desne strane Bogu, i moli za nas?” Rimljanima 8, 34.
Gospod je rekao: “Narod moj ne´ce se posramiti do vijeka.” Joel
2. 26. “
Veˇcerom dolazi plaˇc, a jutrom radost.” Psalam 30, 5. Kada
su uˇcenici sreli Spasitelja, na dan njegovog uskrsnu´ca, i kada su u
njima gorjela srca slušaju´ci njegove rijeˇci; kada su vidjeli njegovu
