Pobožni putnici
229
ˇcu ¯denjem gledao kako se u miru razvija “crkva bez pape i država
bez kralja”.
Ali neprestano su sve ve´ce mase ljudi dolazile u Ameriku, pod-
streknute sasvim drugim pobudama od onih koje su dovele prve
putnike. Iako su jednostavna vjera i ˇcisti život imali veliki utjecaj,
taj je utjecaj ipak sve više slabio, što se više pove´cavao broj onih
koji su tražili samo materijalne koristi.
Princip prvih kolonija: da samo ˇclanovi crkve imaju pravo glasa
i da samo oni mogu zauzimati položaje u gra ¯danskoj upravi — do-
nio je teške posljedice. Ove mjere uvedene su kao sredstva da se
saˇcuva ˇcistota države, ali one su prouzrokovale propast crkve. Pošto
je ispovijedanje vjere bio uvjet da se dobije pravo glasa i pravo na
službu, mnogi su se prikljuˇcili crkvi, vo ¯deni iskljuˇcivo materijalnim
ciljevima, ne doživjevši promjenu srca. Tako su se, malo po malo,
crkve punile neobra ¯denim ljudima; ˇcak i me ¯du propovjednicima je
bilo takvih koji su iznosili lažno uˇcenje i nisu ništa znali o prepo-
radaju´coj sili Svetog Duha. Opet se pokazalo ono što se tako ˇcesto
moglo vidjeti u historiji crkve od Konstantinovih dana do danas:
kako ne valja podizati crkvu uz pomo´c države i pozivati svjetovnu’
vlast da podupre evan ¯delje onoga koji je rekao: “Moje carstva nije
od ovoga svijeta.” Ivan 18, 36. Spajanje crkve s državom, pa bilo to
u najmanjem obliku, ne približava svijet crkvi kako to izgleda, nego
zapravo uvijek približava crkvu svijetu.
Velike principe koje su tako plemenito zastupali Robinson i
Rodžer Vilijams — da je istina progresivna, da krš´cani treba da budu
spremni da prime svaki zrak svjetlosti koji izlazi iz Božje rijeˇci —
njihovi isu potomci izgubili iz vida. Protestantske crkve u Americi,
kao i one u Evropi, koje su uživale prednost da prime blagoslove
reformacije, nisu uspjele da napreduju na putu reforme. S vremena
na vrijeme ustajali su vjerni ljudi da propovijedaju nove istine i
razotkriju dugo gajene zablude, ali ve´cina, kao Jevreji u Kristovo
vrijeme i papisti u vrijeme Lutera, nije htjela da vjeruje ništa drugo
osim ono što su vjerovali njihovi oˇcevi niti da živi drukˇcije nego što
su oni živjeli. Stega se njihova vjera ponovo izopaˇcila u formalizam;
zablude i praznovjerja, koja su mogla biti otklonjena da je crkva
nastavila živjeti u svieˆlosti Božje Rijeˇci, zadržala su se i bila su ˇcak
omiljena.” Tako ie duh reformacije postepeno Išˇcezavao, i napokon
se u protestantskim crkvama podavila potreba za reformacijom kao
[245]
