230
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
i u rimskoj crkvi za vrijeme Luterovo. Tu je vladao isti svjetski
duh, isto duhovno mrtvilo, isto obožavanje ljudskog mišljenja, a na
mjesto Božje Rijeˇci veliˇcale su se ljudske teorije.
Veliko širenje Biblije u poˇcetku devetnaestog vijeka, i ogromna
svjetlost koja se na taj naˇcin izlila na svijet, nisu donijeli odgovara-
ju´ci napredak u poznavanju otkrivenih istina i u religioznom životu.
Sotona nije mogao, kao u stara vremena, da Božju Rijeˇc drži daleko
od naroda, ona je bila svakome na dohvatu; ali da bi ipak postigao
svoj cilj, mnoge je naveo na to da je ne cijene dovoljno. Ljudi nisu
marili da istražuju Sveto pismo, i zato su nastavili da prihva´caju
lažna tumaˇcenja i gaje nauke koje nisu imale biblijskog temelja.
Vide´ci da ne može istinu uništiti progonstvima, sotona je ponovo
prihvatio plan kompromisa, koji je u prvim vjekovima doveo do
velikog otpada i do stvaranja rimske crkve. On je naveo krš´cane da
se sjedine, ne baš sa neznabošcima, kao u vrijeme cara Konstantina,
ve´c sa onima koji su se obožavanjem stvari ovoga svijeta pokazali
isto toliko idolopoklonici. Posljedice ovog sjedinjenja bile su isto
tako opasne kao i one u prošlim vjekovima. Oholost i razmetljivost
gajile su se pod plaštom vjere, a crkve su se pokvarile. Sotona je
nastavio da izvr´ce nauku Svetog pisma, i tradicije, koje ´ce uništiti
milione duša, uhvatile su dubok korijen. Crkva je ˇcuvala i štitila
tradiciju, mjesto da so drži “vjere koja je jednom zauvijek bila
data svetima”. Juda 3. Tako su bila omalovažena naˇcela za koja su
reformatori tako mnogo radili i stradali.
[246]
