226
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
naˇcelu Novoga zavjeta, koje istiˇce da je Bog jedini sudac ljudskog
vjerovanja.
Nauka koja uˇci da je Bog povjerio crkvi pravo da
vlada nad savješ´cu i odre ¯duje šta je krivovjerstvo i kažnjava ga,
jedna je od najve´cih papskih zabluda, koja je veoma duboko uko-
rijenjena. Iako su reformatori odbacili nauku Rima, ipak se nisu
potpuna oslobodili njegovog duha nesnošljivosti. Duboka tama, ko-
jom je Rim obavio cijelo krš´canstvo u toku svoje svjetske prevlasti,
nije još bila sasvim raspršena. Jedan od glavnih propovjednika dr-
žave Masaˇcusets Bej, rekao je: “Snošljivost je kriva što je svijet
postao antikrš´canska i crkva nikad ne treba da žali što je bila stroga
prema hereticima.
Kolonisti su prihvatili zakon da samo ˇclanovi
crkve imaju pravo glasa u gra ¯danskim pitanjima. Uspostavljena je
bila neka vrsta državne crkve, i od svih se tražilo da pomažu izdr-
žavanje klera, a vlastima je bilo stavljeno u dužnost da suzbijaju
krivovjerstvo. Tako je svjetovna vlast bila u rukama crkve. Nije
potrajalo dugo, i te su mjere dovele do neizbježive posljedice — do
progonstva.
Jedanaest godina poslije osnivanja prve kolonije, došao je Rodžer
Vilijams u No/vi Svijet. Kao i prvi doseljenici, došao je i on da uživa
slobodu savjesti; ali, za razliku od njih, on je razumio — što je
malo ljudi njegova vremena razumjelo — da je ta sloboda neotu ¯divo
pravo svih, ma kakvo bilo njihovo vjerovanje. On je bio ozbiljan
istraživaˇc istine i zajedno s Robinsonom je. smatrao da je nemogu´ce
da je ve´c otkrivena sva svjetlost iz Božje Rijeˇci. Vilijams je bio
“
prvi u krš´canstvu novijeg vremena koji j,e uˇcio da gra ¯danska vlast
treba da se osniva na slobodi savjesti i ravnopravnosti mišljenja pred
zakonom.
Izjavio je da je dužnost vlasti da kažnjava zloˇcine,
a ne da vlada nad savješ´cu. “Narod ili vlasti”, rekao je on, “mogu
odluˇciti što je ˇcovjek dužan ˇcovjeku, ali ako pokušaju da odrede što
je ˇcovjekova dužnost prema Bogu, onda ˇcine nešto što nije njihovo
pravo, i ˇcovjek se ne može sa sigurnoš´cu osloniti na njih. Jasno je
da kad bi poglavarstva imala u tom pogledu vlast, ona bi mogla
propisati danas ovo, a sutra ono mišljenje ili vjerovanje, kao što su
to ˇcinili u Englesko i razni kraljevi i kraljice, a u rimskoj crkvi razne
pape i koncili, tako da bi vjera postala gomila zbrke.
Prisustvovanje bogosluženjima državne crkve zahtijevalo se pod
prijetnjom zatvora ili novˇcane kazne. “Vilijams nije odobravao taj
[242]
zakon; najgora odredba tog zakona bila je ta kojom se propisivalo
