216
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
je uvijek stajao na strani plemi´ca, a protiv seljaka. Suci su se mogli
javno podmi´civati, a samovolja plemstva smatrala se zakonom. Pod
takvim sistemom vladala je op´ca Pokvarenost. Jedva je polovina
poreza, iznu ¯denog od naroda, stizala u crkvene i državne blagajne;
sve ostalo rasipalo se u razvratnim zabavama. Ljudi koji su na ovaj
naˇcin pljaˇckali svoje sunarodnike bili su oslobo ¯deni od svih poreza,
a po zakonu i obiˇcajima imah su pravo na svaku državnu službu.
Pripadnika povlaštenog staleža bilo je sto i pedeset tisu´ca, a da bi
se zadovoljila njihova rasipnost, milioni njihovih bližnjih bili su
osu ¯deni na jadan i ponižavaju´ci život. (Vidi Hist. dodatak.)
Dvor je živio u raskoši i rasipnosti. Nepovjerenje je vladalo
izme ¯du naroda i vladara. Na sve mjere koje su vlasti poduzimale
gledalo se sa nepovjerenjem. U toku više od pola vijeka prije re-
volucije na prijestolu je sjedio Luj XV, koji se ˇcak u onim teškim
vremenima odlikovao lijenoš´cu, lakomislenoš´cu i moralnom pokva-
renoš´cu. Pored tako pokvarenog i okrutnog plemstva i osiromašenog
i neukog nižeg staleža, pored zbrke u državnim finansijama i ogor-
ˇcenog naroda, nije bilo potrebno proroˇcko oko da bi se predvidjela
opasnost strašne katastrofe koja se približavala. Na opomene svojih
savjetnika, kralj je obiˇcno odgovarao: “Pokušajte da se sve održi
ovako dok ja živim! a poslije moje smrti neka do ¯de što mu drago.”
Uzalud se ukazivalo na potrebu reforme. Kralj je vidio zlo, ali nije
imao ni hrabrosti ni snage da ga sprijeˇci. Sudbina koja je ˇcekala Fran-
cusku najbolje je prikazana u njegovom ravnodušnom i sebiˇcnom
odgovoru: “Poslije mene — potop!”
Iskoriš´cavaju´ci zavist kraljeva i vladaju´ceg staleža, Rim je utje-
cao na njih da drže narod u ropstvu, znaju´ci dobro da ´ce na taj naˇcin
država oslabiti i da ´ce tako mo´ci nametnuti svoju vlast vladarima
i narodu. Vode´ci dalekosežnu politiku nauˇcio je da, ako želi naˇci-
niti ljude robovima, mora da okuje u lance njihove duša, i da je
najsigurniji naˇcin da osujeti njihovo oslobo ¯denje iz ropstva da ih
naˇcini nesposobnima da žive u slobodi. Moralno poniženje koje je
bilo posljedica te politike bilo je hiljadu puta užasnije od fiziˇckog
stradanja. Bez Biblije, odgajan u duhu fanatizma i sebiˇcnosti, narod
je sve više tonuo u neznanje, u praznovjerje i poroke, te je postao
sasvim nesposoban da vlada sobom.
[232]
To je bio plan Rima, ali plod je ispao sasvim drukˇciji. Umjesto
da je zadržao mase u slijepoj pokornosti svojim dogmama, on je
