196
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
Veslej i njegovi suradnici su uvidjeli da prava vjera ima svoje
sjedište u srcu, i da Božji zakon obuhvata ne samo rijeˇci i djela nego
i misli. Bili su uvjereni da je potrebna svetost srca i ispravno vanjsko
ponašanje, i zato su željeli da žive novim životom. Trudili su se
da molitvom i postom pobijede sklonosti prirodnog srca. Živjeli su
životom samoodricanja, ljubavi i poniznosti, i strogo su izvršavali
sve ono što im se ˇcinilo da bi im moglo pomo´ci da postignu svoj cilj:
svetost koja ´ce im pribaviti Božju naklonost. Ali oni nisu postigli
ono za ˇcim su težili. Njihovi napori nisu ih oslobodili ni od osude
grijeha ni od njegove mo´ci. Prolazili su kroz isto iskustvo kroz koje
je prešao Luter u svojoj ´celiji u Erfurtu. Njih je muˇcilo isto pitanje
koje je i njeo’a muˇcilo: “Kako ´ce se ˇcovjek opravdati pred Bogom?”
O Jobu 9, 2.
Vatra ‘božanske istine bila se skoro ugasila na oltaru protes-
tantizma. Ona je trebala ponovo da se zapali starom bakljom, koju
su saˇcuvali ˇceški krš´cani i predavali je u nasljedstvo iz generacije
u generaciju. Poslije reformacije, protestantizam je u ˇCeškoj bio
pogažen od strane rimskih hordi. Svi koji su odbili da se odreknu
istine morali su da napuste svoju domovinu. Neki od njih našli su
utoˇcište u Saskoj, gdje su saˇcuvali staru vjeru. Od potomaka ovih
krš´cana primili su svjetlost Veslej i njegovi drugovi.
Džon i Karlo Veslej, pošto Su bili posve´ceni za propovjedniˇcku
službu, poslani su u Ameriku sa jednom misijom. Na njihovom brodu
nalazila se jedna grupa moravske bra´ce. Za vrijeme tog putovanja
nastala je velika bura. Džon Veslej, suoˇcen sa smr´cu, osje´cao je da
nije pomiren sa Bogom. Mo,ravska bra´ca, naprotiv, pokazivala su
spokojstvo i pouzdanje u Boga, što je njemu bilo potpuno strano.
“
Ve´c duže vremena”, pisao je on kasnije, “posmatrao sam nji-
hovo ozbiljno ponašanje. Svoju poniznost stalno su dokazivali time
što su drugim putnicima ˇcinili takve usluge koje ne bi izvršio ni
jedan Englez. Za te/ usluge nisu tražili niti primali nikakvu platu.
‘
Dobro je’, govorili su oni. ‘da se naša ohola srca tako penize, jer
naš dobri Spasitelj je uˇcinio mnogo više za nas.’ Svaki dan pružao
im je prilike da pokažu krotost koju nikakva uvreda nije mogla obes-
[211]
hrabriti. Ako ih je tko gurnuo, udario ili oborio na zemlju, ustajali su
mirno i uklanjali se bez ijedne rijeˇci žalbe. Sada je nastupila prilika
da pokažu da li su slobodni od straha isto tako kao što su slobodni
od ponositosti, gnjeva i osvete. Za vrijeme pjevanja psalma, kojim su
