Kasniji engleski reformatori
195
putnika iz zemlje propasti u/ nebeski grad. Više od dvije stotine
godina taj glas iz bedford,skog zatvora neprestano govori ljudskim
srcima. Bunjanovo “Putovanje krš´canina” i “Obilna milost” doveli
su mnoge grešnike na put života.
Bakster, Flavel, Alein i drugi ljudi nauke, talenta i dubokog
krš´canskog iskustva ustali su da hrabro brane vjeru “koja je jednom
predana svetima”. Djelo koje su izvršili ti ljudi, zabranjivano i od
vladara stavljano izvan zakona, ne može nikada propasti. Flavelova
djela “Izvor života” i “Put milosti” pokazala su hiljadama njih kako
mogu da se predaju Isusu. Baksterov “Krš´canski pastir” poslužio
je na blagoslov mnogima koji su željeli napredak Božjeg djela, a
njegov “Vjeˇcni odmor svetih” upoznao je mnoge sa “odmorom koji
još ostaje Božjem narodu”.
Sto godina kasnije, u vrijeme velike duhovne tame, pojavili su
se Vajtfild i bra´ca Veslej kao Božji nosioci svjetlosti. Pod upravom
anglikanske crkve engleski narod je duhovno propadao, tako da se
skoro izjednaˇcio sa neznaboštvom. Prirodna religija je bila omiljena
nauka sve´censtva, i ona je saˇcinjavala gotovo cijelu njihovu teologiju.
Viši krugovi rugali su se pobožnima i hvalili su se da su iznad
njihovog fanatizma. Niži staleži su utonuli u neznanje i poroke, a
crkva nije imala ni hrabrosti ni vjere da zadrži dalje propadanje
istine.
Velika istina o opravdanju kroz vjeru, koju je Luter tako jasno
propovijedao, skoro se izgubila iz vida, a na njeno mjesto došla je
rimska nauka o spasenju kroz dobra djela. Vajtfild i oba brata Veslej,
ˇclanovi anglikanske crkve, iskreno su tražili Božju milost i vjerovali
su da ´ce to posti´ci dobrim živo,tom i držanjem vjerskih obreda.
Karlo Veslej se jednog dana teško razbolio, tako da je mislio da
je došao kraj njegovom životu. Jedan prijatelj ˆa je tada upitao na
ˇcemu temelji svoju nadu u vjeˇcni život. On je odgovorio: “Ja sam
služio Bogu kako sam najbolje znao.” Kad je izgledalo da prijatelj
koji mu je postavio to pitanje nije bio zadovoljan ovim odgovorom,
Veslej je rekao samome sebi: “Šta! zar moji napori nisu dovoljan
temelj mojoj nadi? Zar da me liši mojih zasluga? Tada ne bih imao
[210]
ništa drugo u šta bih se mogao pouzdati.
Tolika je bila gusta tama
koja je pokrila crkvu; ona je sakrila nauku o oˇciš´cenju, oduzela je
Kristu njegovu slavu i odvratila pogled ljudi sa jedine nade spasenja,
a to je krv razapetog Otkupitelja.
