Reformacija u Francuskoj
167
je da se nalaze na rubu jame koji su iskopali za Berkena, Zbunjeni i
zaprepašteni, oni su tražili izlaz iz tog položaja.
“
Upravo u to vrijeme na ¯den je na uglu jedne ulice osaka´cen kip
Djevice Marije. U gradu je zavladalo veliko uzbu ¯denje. Mnoštvo
ljudi dotrˇcalo je na to mjesto, daju´ci izraza svojoj žalosti i negodo-
vanju. I kralj je bio duboko dirnut. Sada se pružila prilika koju su
monasi mogli da iskoriste, i oni to nisu propustili. “Ovo su poslje-
dice Berkenovog uˇcenja”, vikali su oni. Zbog zavjere luterana svemu
prijeti propast; sve ´ce biti uništeno: religija, zakon i sam prijesto.”
Berken je bio ponovo uhva´cen. Kako je kralj bio otputovao iz
Pariza, monasi su mogli da rade po svojoj volji. Reformator je bio
saslušan i osu ¯den na smrt i, u strahu da se kralj ne bi opet umiješao
da ga spasi, osuda je bila izvršena istoga dana kada je bila i izreˇcena.
U podne je Berken bio izveden na gubilište. Veliko mnoštvo svijeta
se sakupilo da prisustvuje njegovom pogubljenju. Mnogi su sa ˇcu ¯de-
njem i užasom primijetili da je žrtva izabrana izme ¯du najplemenitijih
i najuglednijih ljudi Francuske. Na mnogim licima ˇcitalo se zgraža-
vanje, negodovanje, prijezir i mržnja; ali na jednom licu nije bilo ni
jedne sjenke. Muˇcenikove misli bile su daleko od ovog uzbudljivog
prizora; on je bio svjestan Božje prisutnosti. Nije obra´cao pažnju
na strašna kola na kojima je sjedio, niti na namrgo ¯dena lica svojih
progonitelja, ni na užasnu smrt kojoj je išao u susret. Uz njega je
bio Onaj koji živi, a koji je bio mrtav; koji živi od vijeka do vijeka, i
koji ima kljuˇceve od pakla i smrti.
[181]
Berkenovo lice se sjalo nebeskim sjajem i mirom. Obukao je
svoje najljepše odijelo: “plašt od baršuna, prsluk od atlasa i damasta,
i hlaˇce cd zlatne tkanine.
Bio je gotov da svoju vjeru posvjedoˇci
u prisutnosti Cara nad carevima i cijelog svemira, i zato nijedan znak
žalosti nije smio da pomuti njegovu radost.
Kada se povorka polagano kretala ulicama punim svijeta, ljudi su
se ˇcudili nepomu´cenom miru i radosnom trijumfu njegovog pogleda
i držanja. “On izgleda kao onaj koji stoji u hramu i razmišlja o
svetim stvarima”, govorili su oni
Na lomaˇci je Berken pokušao da uputi nekoliko rijeˇci narodu, ali
monasi, boje´ci se posljedica, poˇceli su da viˇcu, a vojnici su poˇceli
tako da zveke´cu oružjem da je njihov zveket zaglušio muˇcenikov
glas. Tako je 1529. godine Sorbona, najviši kulturni i crkveni autori-
