154
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
macija zadobila posljednjeg obra´cenika i osvojila posljednju stopu
zemlje? Treba li da vlast Rima ostane vjeˇcna tamo gdje ona postoji?
Mogu li se reformatori smatrati nevinima za krv stotina i tisu´ca onih
koje bi ovaj ugovor pogodio i koji bi morali žrtvovati svoje živote u
papskim zemljama? To bi u ovom sudbonosnom ˇcasu znaˇcilo izdati
djelo evan ¯delja i slobodu krš´canstva.
Prije bi oni bili spremni
žrtvovati sve, ˇcak i svoje kneževine, svoje krune i svoje živote...
“
Odbacimo ovaj edikt”, rekli su knezovi. “U pitanju savjesti
ve´cina nema nikakvu vlast.” Poslanici su izjavili: “Zahvaljuju´ci
dekretu od 1526. godine, država uživa mir, ali ukidanje dekreta
ispunilo bi Njemaˇcku nemirima i sukobima. Državni sabor nema
drugo pravo osim da saˇcuva religioznu slobodu do sazivanja novog
crkvenog sabora.
Dužnost je države da štiti slobodu savjesti, i tu
je granica njenog autoriteta u religioznim stvarima. Svaka svjetovna
vlast koja pokušava da odre ¯duje ili name´ce vjerske propise gazi onaj
princip za koji su se tako plemenito borili evangelistiˇcki krš´cani.
Papine pristalice odluˇcile su da slome ono što su nazivale “dr-
skom tvrdoglavoš´cu”. Pokušali su da izazovu razdor me ¯du prista-
licama reformacije i da zastraše sve one koji se još nisu otvoreno
izjasnili u njenu korist. Napokon su pred državni sabor bili pozvani
predstavnici slobodnih gradova i od njih se tražilo da se izjasne da li
pristaju na date uvjete ili ne. Oni su zatražili da im se da jedan rok,
ali uzalud. Kad su tako bili stavljeni na kušanje, skoro polovina od
rij ih izjasnila se za reformatore. Oni koji su na ovaj naˇcin odbili
da žrtvuju slobodu savjesti i pravo liˇcnog mišljenja, dobro su znali
da ´ce ubudu´ce biti predmet kritike, osude i progonstva. Jedan od
delegata je rekao: “Mi se moramo odre´ci Božje rijeˇci ili ´cemo biti
spaljeni.
<
Kralj Ferdinand, carev zastupnik na državnom saboru, vidio je
da ´ce edikt izazvati ozbiljne razdore ako ne bude mogu´ce nagovoriti
knezove da ga prime i podupru. Pokušavao je da to postigne uvje-
ravanjem znaju´ci dobro da bi upotreba sile uˇcinila takve ljude još
odluˇcnijima. Molio je knezove da prihvate edikt, uvjeravaju´ci ih da
´ce im car biti za to vrlo zahvalan.” Ali ovi hrabri ljudi poznavali
su jednu vlast višu od zemaljskih knezova, i zato su mirno odgovo-
[168]
rili: “Mi ´cemo se pokoriti caru u svemu što služi održavanju mira i
proslavljanju Boga.
