144
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
sotona poslati takvo zlo.
On je razumio pravi karakter tih sa-
mozvanih proroka i vidio je opasnost koja je prijetila djelu istine.
Protivljenje pape i cara nije mu prouzrokovalo toliki nemir i brigu
koliku je sada osje´cao. Iz redova tobožnjih prijatelja reformacije
ustali su njeni najgori neprijatelji. Upravo one istine koje su mu
donijele tako veliku radost i utjehu, postale su uzrokom razdora i
zabune u crkvi.
U djelu reformacije Luter je bio gonjen Božjim Duhom, i išao
je dalje nego što je sam predvidio. Nije se nadao da ´ce do´ci u
takav položaj u kakav je sada došao, i da ´ce sprovesti tako temeljne
reforme. On je bio samo oru ¯de u rukama svemogu´cega Boga, i ˇcesto
je strepio zbog posljedica svoga djela. “Kad bih znao”, govorio je
or\, “da ´ce moja nauka naškoditi jednom jedinom ˇcovjeku, ma koliko
on bio neznatan i neuk, — što zapravo ne može biti, jer je ona pravo
evan ¯delje, — ja bih radije pristao da pritrpim deset smrti nego da se
nje ne odreknem.
A sada je Vitenberg, centar reformacije, brzo pao pod utjecaj
fanatizma i bezakonja. Ovo strašno stanje nije izazvala Luterova na-
uka, pa ipak su njegovi neprijatelji iz cijele Njemaˇcke bacili krivicu
na njega. Sa bolom u duši ˇcesto se pi+ao: “Zar to može da bude
kraj velikog reformatorskog djela?”
Ali kada se usrdno pomolio
Bogu, mir je opet zavladao njegovim srcem. “Djelo je Tvoje, a ne
moje”, govorio je on Bogu, “i Ti ne´ceš dozvoliti da ga unište fana-
tizam i praznovjerje.” Pomisao da ostane daleko od borbe u tako
kritiˇcnom ˇcasu postala mu je nepodnošljiva. Stoga je odluˇcio da se
vrati u Vitenberg.
Bez oklijevanja pošao je na ovaj opasan put. Neprijatelji su imali
pravo da ga ubiju; a njegovim prijateljima bilo je zabranjeno da
ga prate i štite. Carska vlast preduzela je najoštrije mjere protiv
njegovih pristalica. Ali on je vidio da je djelo evan ¯delja u opasnosti,
i pošao je neustrašivo, u ime Gospodnje, da se bori za istinu.
[156]
U jednom pismu izbornom knezu, objasnivši svoju namjeru da
napusti Vartburg, Luter je rekao: “Vaše Visoˇcanstvo treba da zna da
se vra´cam u Vitenberg pod mo´cnijom zaštitom nego što je zaštita
prinˇceva i izbornih knezova. Ne mislim da tražim vašu potporu i
zaštitu, prije bih mogao vas zaštititi. Kad bih znao da bi me vaše
Visoˇcanstvo htjelo i moglo saˇcuvati, — ne bih išao u Vitenberg.
Nema maˇca koji bi mogao pomo´ci ovom djelu. Sam Bog mora da
