134
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
ožaloš´cen ovim prizorom, Cvingli je iskoristio priliku da ovim robo-
vima praznovjerja propovijeda slobodu koju donosi evan ¯delje.
“
Ne mislite”, govorio im je on sa propovjedaonice, “da je Bog
više u ovom hramu nego na drugom mjestu. Ma u kome mjestu
stanovali, Bog je oko vas i ˇcuje vas... Mogu li beskorisna djela, duga
hodoˇcaš´ca, darovi, slike, prizivanje Djevice i svetaca pribaviti milost
Božju? Šta koriste mnoge rijeˇci, kojima ukrašavate svoje molitve?
Šta koriste sjajna odijela, obrijana glava, duga i nabrana haljina ili
zlatom izvezene papuˇce? Bog gleda na sirce, a naše srce je tako
daleko od Njega.” “Krist”, dodao je on, “koji je jednom bio prinijet
na križu je naša žrtva pomirenja, koja je dovoljna za grijehe svih
vjernika za svu vjeˇcnost.
Mnogim slušaocima ovo uˇcenje nije bilo po volji. Gorko su se
razoˇcarali kad su ˇculi da je njihov naporan put uzaludan. Nisu mogli
razumjeti oproštenje koje im Krist besplatno nudi. Bili su zadovoljni
sa starim putem ka nebu koji im je Rim obilježio. Oni su se plašili
od teško´ca koje bi ih snašle pri traženju boljeg puta. Lakše im je bilo
da svoje spasenje povjere sve´ceniku ili papi nego da traže ˇcistotu
srca.
Drugi su, me ¯dutim, s radoš´cu primili vijest spasenja u Kristu.
Obredi koje je Rim propisao nisu im donijeli duševni mir, i oni su
vjerom primili Spasteljevu krv kao sredstvo svog oˇciš´cenja. Vratili
su se u svoj zaviˇcaj da i drugima otkriju dragocjenu svjetlost koju su
[146]
primili. Tako se istina prenosila od zaselka do zaselka, od grada do
grada, i sve se više smanji-vao broj Marijinih hodoˇcasnika. Smanjili
su se tako ¯de i darovi, a prema tome i Cvinglijevi prihodi, koji su
potjecali od tih darova. Ali, on se nije zbog toga žalostio; naprotiv,
radovao se kad je vidio kako se ruši mo´c fanatizma i praznovjerja.
Crkveni dostojanstvenici nisu bili slijepi za djelo koje je Cvingli
obavljao. Nadali su se da ´ce ga pridobiti za sebe laskanjem, i zato
su se za trenutak uzdržali od sukoba. U me ¯duvremenu istina je
zadobivala srca.
Cvinglijev rad u Ajnzidelnu pripremao ga je za ve´ce polje rada,
u koje je uskoro imao da stupi. Poslije tri. godine bio je pozvan za
propovjednika katedrale u Cirihu. Ovaj grad bio je tada najve´ci u
švicarskoj federaciji, i sve što’ se tamo’ zbivalo imalo je dalekosežan
utjecaj. Duhovna lica, na ˇciji je poziv Cvingli došao u Cirih, potrudila
