128
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
Poslije svog odlaska, žele´ci iskreno da njegovu odluˇcnost ne
shvate kao pobunu, Luter je pisao caru: “Bog, koji ispituje srca,
svjedok je da sam gotov potˇciniti se Vašem Veliˇcanstvu bilo u slavi
ili u sramoti, u životu ili smrti, u svemu osim u Božjoj Rijeˇci, kroz
koju ˇcovjek živi. U poslovnim stvarima svoga života, moja odanost
je nepokolebljiva, jer gubitak ili dobitak u zemaljskim stvarima ne
utjeˇce na spasenje. Ali kad su u pitanju vjeˇcni interesi, Bog ne želi
da se pokoravamo ˇcovjeku. Jer potˇcinjavanje u duhovnim stvarima
je pravo bogosluženje, a ono pripada samo Stvoritelju.”
Na putu iz Vormsa, Luter je bio doˇcekivan još oduševijenije
nego kad je tamo putovao. Duhovni velikodostojnici pozdravljali
su iskljuˇcenog monaha, i gra ¯danske vlasti ukazivale su poštovanje
ˇcovjeku koga je car osudio. Nagovorili su ga da propovijeda usprkos
carskoj zabrani, i tako se ponovo popeo na propovjedaonicu: “Ja se
nisam nikad obavezao da ´cu vezati Božju Rijeˇc,” govorio je on, “niti
´cu ikada dati takvu obavezu.”
Uskoro poslije njegovog odlaska iz Vormsa, papske pristalice
uspjele su da nagovore cara da izda protiv njega edikt. U tom ediktu
Luter je bio proglašen kao “sotona u ljudskom obliku, odjeven u
redovniˇcke haljine”. Izdata je bila naredba da se poduzmu mjere
kako bi se sprijeˇcio njegov rad ˇcim bude istekao rok njegove zaštite.
Svakome je bilo zabranjeno da mu pruži utoˇcište, hranu ili pi´ce, ili
da ga podupire ili pomaže rijeˇcima ili dielima, javno ili privatno.
Trebalo je da bude uhva´cen i predan vlastima. I njegovi sljedbenici
treba da budu uhapšeni, a njihovo imanje zaplijenjeno. Njegovi spisi
treba da se unište, i napokon svi oni koji ´ce se usuditi da rade protiv
[140]
ove naredba treba da dijele njegovu sudbinu. Saski izborni knez i
ostali knezovi koji su bili prijateljski naklonjeni Luteru na-pustili su
Vorms uskoro poslije njegovog odlaska, i državni sabor odobrio je
carev dekret. Sada su papske pristalice trijumfirale. Smatrali su da
je sudbina reformacije zapeˇca´cena.
Bog je u ovom ˇcasu opasnosti pripremio put spasenja za svog
slugu. Jedno budno oko pratilo je Luterovo kretanje, i jedno Vjerno
i plemenito sirce donijelo je odluku da ga spasi. Jasno je bilo da ´ce
Rim biti zadovoljan samo onda kada bude ˇcuo da je Luter mrtav.
Jedino sredstvo da ga saˇcuvaju od ˇceljusti lava bilo je da ga sakriju.
Bog je dao Fridrihu Saskom mudrost da stvori plan kako da reforma-
tora spasi. Suradnjom prijatelja sproveden je plan izbornog kneza,
