Luter pred državnim saborom
127
uporno da se drži svoga mišljenja nasuprot mišljenja crkve i sabora,
da ´ce ubrzo biti prognan iz carstva i ostavljen bez zaštite. Na to je
Luter odgovorio: “Kristovo evan ¯delje se ne može propovijedati bez
teško´ca... Zašto da me strah i prijetnje odvoje od Boga i od božanske
rijeˇci koja je jedina istina? Ne, radije bih dao svoje tijelo, svoju krv
i svoj život.
Ponovo su navaljivali na njega da se pokori carevoj presudi, pa
se nema više ˇcega bojati. “Nemam ništa protiv toga”, odgovorio je
on, “da car, knezovi i najednostavniji krš´cani ispitaju i ocijene moje
knjige, ali pod uvjetom da to ˇcine na temelju Božje Rijeˇci. Samo
nju su dužni ljudi slušati. Ne ˇcinite nasilja mojoj savjesti, koja se
potˇcinjava Svetom pismu.”
Na drugi pokušaj da ga nagovore, on je odgovorio: “Pristajem
da se odreknem sivog garantnog pisma. Predajem u ruke caru svoju
liˇcnost i svoj život, ali Rijeˇc Božju — nikada!
Izjavio je da je
spreman da se pokori odluci jednog op´ceg sabora, ali pod uvjetom
da taj sabor sudi po Svetom pismu. “Što se tiˇce Božje Rijeˇci i vjere”,
dodao je on, “svaki krš´canin bi mogao o tome sam da prosu ¯duje isto
tako dobro kao papa, pa makar ovog podupiralo i milion sabora.”
Prijatelji i neprijatelji su se napokon uvjerili da je beskoristan svaki
daljni pokušaj izmirenja.
Da je reformator popustio samo u jednoj taˇcci, onda bi sotona i
njegovi suradnici odnijeli pobjedu. Ali njegova nepokolebljiva od-
luˇcnost bila je sredstvo za oslobo ¯denje crkve i poˇcetak novog i boljeg
doba. Utjecaj ovog ˇcovjeka koji ie imao hrabrosti da u religioznim
pitanjima misli i radi samoj- stalno djelovao je na crkvu i na svijet
[139]
ne samo u njegovo vrijeme ve´c i u svim budu´cim pokoljenjima.
Njegova odluˇcnost i vjernost krijepi; ´ce u posljednje vrijeme sve one
koji ´ce morati da pro ¯du kroz sliˇcno iskustvo. Božja mo´c i veliˇcina
bili su uzdignuti iznad ljudskih odluka, iznad sile sotonine mo´ci.
Uskoro poslije toga Luter je dobio nare ¯denje od cara da se vrati
ku´ci. Reformator je znao da ´ce poslije te naredbe brzo do´ci i njegova
osuda. Prijete´ci oblaci su se nagomilali nad njegovom stažem, ipak.
njegovo je srce bilo puno radosti i hvale kada je napuštao Vorms.
“
Sam ¯davo”, rekao ie on, “ˇcuvao je papsku tvr ¯davu; ali ie Krist
naˇcinio u njoj veliki prodor, i sotona je morao priznati da je Bog jaˇci
od njega.”
