126
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
Isus je rekao o nevjernim Jevrejima: “Da nisam došao* na. svijet
i da im nisam govorio, ne bi grijeha imali, a sada nemaju izgovora
za svoj grijeh.” Ivan 15, 22. Ista božanska sila govorila je preko
Lutera caru i njemaˇckim knezovima. Kada je svjetlost zasjala iz
Božje rijeˇci, Gospodnji duh je posljednji put pozivao mnoge ˇclanove
sabora. Kao što je Pilat, mnogo godina ranije, dopustio da oholost
i ˇcastoljubije zatvore njegovo srce rijeˇcima Spasitelja svijeta; kao
što ie plašljivi Feliks zamolio vjesnika istine: “Idi za sada, a kad
budem imao vremena, pozvat ´cu te”; kao što je oholi Agripa priznao:
“
Još malo pa. ´ceš me nagovoriti da budem krš´canin” (Djela apostola
24, 25; 28, 28),
pa ipak je odbacio vijest poslatu s neba, — tako
je i Karlo V odluˇcio da odbaci svjetlost istine, prožet svjetskom
ohološ´cu, misle´ci da mu to nalaže državniˇcka mudrost.
Glasovi o planovima protiv Lutera brzo su se raširili i izazvali
veliko uzbu ¯denje u gradu. Reformator je stekao mnogo prijatelja koji
su odluˇcili, poznavaju´ci vjerolomnu okrutnost Rima prema svima
koji bi se usudili da otkriju njegovu Pokvarenost, da on ne padne kao
njegova žrtva. Stotine plemi´ca obavezalo se da ´ce ga zaštititi. Mnogi
su carsku odluku žigosali kao znak slabosti carske vlasti i njenog
potˇcianjavanja Rimu. Na vratima ku´ca i na javnim trgovima pojavili
su se plakati; jedni su branili, a drugi osu ¯divali Lutera. Na jednome
od njih bile su napisane rijeˇci: “Teško tebi, zemljo, kada ti je car dije
e.” Propovjednik 10, 16. Op´ce oduševljenje u cijeloj Njemaˇckoj za
Lutera uvjerilo je cara i državni sabor da bi svaka nepravda uˇcinjena
Luteru izložila opasnosti mir carstva i sigurnost samoga prijestola.
[138]
Fridrih Saski saˇcuvao je mudru suzdržljivost, prikrivaju´ci paž-
ljivo svoja prava osje´canja prema reformatoru, ali je u isto vrijeme
pratio neumornom pažnjom svaki njegov pokret i svaki pokret nje-
govih neprijatelja. Bilo je i mnogo takvih koji nisu sakrivali svoje
simpatije prema Luteru. Posje´civali su ga knezovi, grofovi i druge
utjecajne liˇcnosti svjetovnog i duhovnog staleža. Spalatin je pisao:
“
Mala reformatorova soba nije mogla da primi sve one koji su htjeli
da ga vide.
Ljudi su mu se divili kao da je nešto više od ˇcovjeka.
ˇCak i oni koji nisu vjerovali njegovoj nauci divili su se njegovoj
plemenitoj ˇcestitosti koja ga je gonila da radije sebe izloži smrtnoj
opasnosti negoli da se ogriješi o svoju savjest.
Uloženi su bili ozbiljni napori da se Lutera nagovori da se spo-
razumije sa Rimom. Plemi´ci i knezovi upozorili su ga, ako’ nastavi
