Luter pred državnim saborom
123
srca svi su jasno vidjeli kad je otkrivao sile zabluda i svjedoˇcio u
prilog vjere koja pobje ¯duje svijet.
Cio sabor je od iznena ¯denja za trenutak zanijemio. Prilikom
svog prvog odgovora pred saborom Luter je govorio tiho, smjernim
i gotovo pokornim glasom. Rimokatolici su to smatrali dokazom da
se njegova hrabrost poˇcela kolebati. Njegovu molbu za odlaganje
rasprave smatrali su predznakom njegovog odricanja. Sam car, po-
smatraju´ci Luterov pognut stas, njegovo smjerno držanje i njegovo
jednostavno odijelo, rekao je upola prezirno: “Taj monah me ne´ce
nikad uˇciniti heretikom.” Ali Luterova hrabrost i odluˇcnost, kao i
snaga i jasno´ca njegovog dokazivanja, izazvala je kod svih stranaka
divljenje. Car je zadivljen uzviknuo: “Ovaj monah govori sa neus-
trašivim srcem i sa nepokolebljivom hrabroš´cu,” Mnogi njemaˇcki
knezovi gledali su s ponosom i zadovoljstvom na tog predstavnika
njihovog naroda.
Prijatelji Rima bili su poraženi; njihova stvar bila je u vrlo nepo-
voljnoj svjetlosti. Oni su nastojali da zadrže svoju vlast ne dokazima
Svetoga pisma, nago prijetnjama, tim uobiˇcajenim argumentima
Rima. Govornik državnog sabora rekao je: “Ako se ne odrekneš, car
i država vidjet ´ce šta treba da uˇcine s tvrdoglavim heretikom.”
Luterovi prijatelji, koji su s velikom radoš´cu slušali njegovu
plemenitu odbranu, zadrhtali su na ove rijeˇci: ali Reformator je
mirno rekao: “Bog neka mi bude pomo´cnik, jer se ja ne mogu niˇcega
odre´ci.
Nare ¯deno mu ie da iza ¯de iz sabora dok knezovi budu vije´cali.
Osje´calo se da je nastupio odluˇcan ˇcas. Luterovo uporno odbijanje
da ništa ne porekne moglo* bi utjecati na tok crkvsne historije kroz
sve budu´ce vjekove. Stoga su odluˇcili da mu dadu još jednom priliku
da se odrekne. Posljednji put bio je doveden pred sabor. Opet mu
[135]
je postavljeno pitanje da li želi da se odrekne svoje nauke. On je
odgovorio: “Nemam, drugo da odgovorim nego što sam odgovorio.”
Bilo je jasno da ga ni obe´canjima ni prijetnjama ne bi uspjeli navesti
da popusti zahtjevima svojih protivnika.
Papske pristalice su se ljutile kad su vidjele da jedan obiˇcan
monah prezire vlast pred kojom su drhtali kraljevi i knezovi. Bili
su nestrpljivi i željeli su da on u smrtnom muˇcenju osjeti njihov
gnjev. Ali Luter, iako svjestan opasnosti koja mu je prijetila, svima
je govorio mirno i dostojanstveno, kako dolikuje jednom krš´caninu.
