Luter pred državnim saborom
121
obe´cao je “da ´ce ostati vjeran evan ¯delju i slobodno ispovijedati svoju
vjeru, pa makar je morao zapeˇcatiti svojom krvlju”.
Kada se ponovo pojavio pred državnim saborom, njegovo lice
nije odavalo ni traga straha ili zbunjenosti. Miran i spokojan, uzvi-
šene hrabrosti i plemenitosti, stajao je kao Božji svjedok pred ve-
likašima ove zemlje. Carski službenik zatražio je da ˇcuje njegovu
odluku da li je voljan da se odrekne svoga uˇcenja. Luter je odgovorio
smjerno i ponizno, bez žestine i uzbu ¯denja. Njegovo držanje bilo je
uˇctivo i smijemo, ali ipak pokazivao je ˇcvrsto pouzdanje i radost, što
je iznenadilo sabor.
“
Uzvišeni care, svijetli knezovi, slavna gospodo”, rekao je Luter,
“
izlazim danas pred vas po nalogu koji mi je dat juˇce, i Božjom
miloš´cu molim vaše carsko Veliˇcanstvo da milostivo saslušate od-
branu djela za koje sam siguran da je pravedno i istinito. Ako možda
iz neznanja povrijedim dvorske obiˇcaje i propise, molim vas da
mi oprostite, jer nisam odrastao u kraljevskoj palati ve´c u samo´ci
samostana.
Prešavši odmah na izlaganje, objasnio je da sva njegova djela
nisu istog karaktera. U nekim raspravlja o vjeri i dobrim djelima,
pa su ih ˇcak i njegovi neprijatelji priznali ne samo bezopasnima
nego ˇcak i korisnima. Odre´ci se njih, znaˇcilo bi baciti istinu koju svi
priznaju. Druge knjige sastoje se iz spisa koji otkrivaju pokvarenosti
i zloupotrebe papstva. Odre´ci se ovih spisa znaˇcilo bi ojaˇcati rimsku
tiraniju i otvoriti širom vrata mnogim i ve´cim bezakonjima. U tre´coj
vrsti svojih knjiga ustaje protiv nekih liˇcnosti koje su branile javna
zla. Što se tiˇce tih spisa, priznao je da je ˇcesto bio’ oštriji nego što
to dolikuje. Ne tvrdi da je bez pogreške, ali se i tih knjiga ne može
odre´ci, jer bi takav postupak ohrabrio neprijatelje istine, i oni bi
iskoristili priliku da Božji narod tlaˇce sa još ve´com okrutnoš´cu.
[133]
“
No, ja sam samo ˇcovjek, a ne Bog”, nastavio je on; i zato ´cu se
braniti kao što se Krist branio: ‘Ako sam govorio zlo, dokažite mi u
ˇcemu sam pogriješio...’ Zbog toga vas Zaklinjem miloš´cu Božjom,
uzvišeni care, svijetli knezovi, i svi koji ste prisutni, bez obzira na
stalež, da mi iz spisa proroka i apostola dokažete da sam pogriješio.
ˇCim budem u to uvjeren, odre´ci ´cu se svojih zabluda i prvi ´cu zgrabiti
svoje spise i bacit ´cu ih u vatru.”
“
To što sam upravo kazao jasno pokazuje, nadam se, da sam
pažljivo razmotrio i izmjerio opasnosti kojima se izlažem; ali se ne
