Luter pred državnim saborom
119
Rim je ve´c poˇceo da silazi sa svog prijestola, a uzrok tome bio je
glas jednog monaha.
Pred tako mo´cnom i slavnom skupštinom, reformator skromnog
porijekla zbunio se i uplašio. Neki knezovi vidjevši njegovo uzbu ¯de-
nje, približili su mu se ljubazno, i jedan od njih mu je šapnuo: “Ne
bojte se onih koji ubijaju tijelo1, a dušu ne mogu pogubiti.” Drugi
je dodao: “Kad vas izvedu pred upra-vitelje i careve imena mojega
radi, Duh Oca vašega dat ´ce vam što ´cete govoriti.” Tako su velikaši
ovoga svijeta upotrebili Kristove rijeˇci da bi ohrabrili Božjeg slugu
u ˇcasu iskušenja.
Lutera su doveli do odre ¯denog mjesta nasuprot carskom prijes-
tolu. U sabornoj dvorani nastala je tišina. Tada je ustao jedan carski
službenik, pokazao je na zbirku Luterovih spisa i pozvao reforma-
tora da odgovori na dva pitanja: da li priznaje da su to njegovi spisi i
da li je voljan da se odrekne mišljenja koje je iznio u njima. Pošto su
bili proˇcitani naslovi knjiga, Luter je odgovorio da, što se tiˇce prvog
pitanja, priznaje da su te knjige njegove. “Što se tiˇce drugog pitanja”,
rekao je on, “pošto je to pitanje vjere i spasenja duša, i pošto se tiˇce
Božje rijeˇci, koja je najve´ce i najdragocjenije blago na nebu i na
zemlji, postupio bih nerazumno ako bih odgovorio prije nego što
razmislim, jer bih možda tvrdio manje nego što prilike nalažu ili više
nego što istina zahtijeva, i na taj naˇcin bih sagriješio protiv Kristovih
rijeˇci: ‘I tko se god odreˇce mene pred ljudima, i ja ´cu se njega odre´ci
pred Ocem svojim koji je na nebesima. Matej 10, 33. Stoga ponizno
molim carsko Veliˇcanstvo da mi da vremena da razmislim kako bih
mogao odgovoriti a da ne sagriješim protiv Božje Rijeˇci.
Podnijevši taj zahtjev. Luter je postupio mudro. Na ovaj naˇcin
uvjerio ie sabor da ne postupa pokrenut straš´cu ili liˇcnim pobudama.
Takav mir i savla ¯divanje samoga sebe, koje se nije oˇcekivalo od
ˇcovjeka koji se pokazao tako smjelim i nepopustljivim, ojaˇcalo
[131]
je njegovu snagu i osposobilo ga da kasnije odgovori razumno i
odluˇcno, mudro i dostojanstveno, ˇcime je iznenadio i zbunio svoje
protivnike, i ukorio njihovu drskost i oholost.
Slijede´ceg dana trebalo je da iza ¯de pred sabor i da da svoj ko-
naˇcni odgovor. Reformator je za trenutak izgubio hrabrost, gledaju´ci
sile koje su se udružile protiv istine. Njegovo pouzdanje se poko-
lebalo, obuzeo ga je strah i drhtanje, i osje´cao je užas., Opasnosti
su se množile pred njime, izgledalo je da ´ce njegovi neprijatelji tri-
