Valdenžani
49
osim beskrajne sile, ne može ih poma´ci sa njihovih mjesta;.. Na isti
naˇcin On je utvrdio i svoj zakon, temelj svoje vladavine na nebu i
na zemlji. Ljudska ruka može dohvatiti ljude i uništiti njihov život,
ali ne može poma´ci planine sa njihovih mjesta i baciti ih u more,
kao što ne može promijeniti ni jednu zapovijest Božjeg zakona ni
izbrisati ni jedno njegovo obe´canje onima koji vrše njegovu volju. U
svojoj vjernosti njegovom zakonu, Božje sluge treba da su isto tako
ˇcvrste kao nepomiˇcna brda.
Gore koje su okružavale njihove mirne doline, bile su stalni
svjedoci Božje stvaralaˇcke sile i pouzdano jamstvo njegove po-
kroviteljske brige. Ovi putnici zavoljeli su niji&me simbole Božje
prisutnosti. Nikada se oni nisu tužili zbog teško´ca svoga položaja;
nikad se nisu osje´cali usamljeni usred planinske samo´ce. Zahvaljivali
su Bogu što im je pripravio utoˇcište od gnjeva i ljudske okrutnosti.
Radovali su se što mogu u svojoj slobodi da mu se mole. ˇCesto dok
su ih neprijatelji gonili, silna brda pružala su im sigurnu zaštitu. Sa
vrhova nepristupaˇcnih stijena pjevali su slavopoje Bogu, i rimske
vojske nisu mogle ušutkati njihovu pjesmu.
ˇCista, jednostavna i srdaˇcna bila je pobožnost ovih krš´cana. Na-
ˇcela istine bila su im dragocjenija od ku´ce, zemlje, prijatelja, rodbine,
pa ˇcak i od samog života. Brižno su nastojali da ova naˇcela usade u
srca omladine. Od najranijeg djetinjstva svoju djecu su pouˇcavali iz
Svetog pisma, uˇcili ih da zahtjeve Božjeg zakona smatraju svetima.
Prijepisi Svetoga pisma bili su rijetki, i zato su uˇcili napamet njegove
skupocjene rijeˇci. Mnogi su nauˇcili napamet duge odlomke Staroga
i Novoga zavjeta. Misli o Bogu sjedinjavale su se s veliˇcanstvenim
prizorima prirode i skromnim blagoslovima svakodnevnog života.
Malu djecu uˇcili su da sa zahvalnoš´cu gledaju na Boga, darodavca
svakog blagoslova i utjehe.
Roditelji, iako nježni i puni ljubavi, ipak su mudro pazili da ne
priviknu svoju djecu da uga ¯daju sebi. Pred njima je bio život put
[56]
iskušenja i teško´ca, a možda i muˇceniˇcka smrt. Od djetinjstva su
bili odgajani da snose teško´ce, da se pokoravaju naredbama, a ipak
da misle i rade samostalno. Još od rana bili su nauˇceni da nose
odgovornosti, da budu pažljivi u svom govoru i da shvate mudrost
šutanja. Jedna nepromišljena rijeˇc koju bi ˇculo uho neprijatelja
mogla je dovesti u opasnost ne samo život onoga koji ju je izgovorio
ve´c i živote stotine njegove bra´ce; jer kao što vuci progone svoj
