Namjere papstva
447
lije podne, ali je ipak odluˇcila da ga ostavi do ponedjeljka, našla je,
slijede´ceg dana, da je Božja sila uˇcinila od tijesta hljebove i ispekla
ih. Jedan ˇcovjek koji je u subotu po podne poslije tri sata pekao
kruh primijetio je, kada ga je idu´ceg jutra presjekao, da iz njega teˇce
krv. Ovakvim apsurdnim i sliˇcnim praznovjernim izmišljotinama
nastojali su branioci nedjelje da dokažu njenu svetost
U Škotskoj i Engleskoj osigurano je ve´ce poštovanje nedjelje
time što se s njom sjedinio dio stare subote. Ali vrijeme koje je tre-
balo da se svetkuje uzimalo se razliˇcito. Jednom naredbom škotskog
kralja nare ¯deno je “da se subota ima smatrati svetom od dvanaest
sati u podne”, i da nitko ne smije od toga ˇcasa pa sve do ponedjeljka
ujutro obavljati svjetovne poslove
Ali i pored svih ovih napora da se utvrdi svetost nedjelje, same
papske pristalice su javno potvr ¯divale božanski autoritet subote i
ljudsko porijeklo ustanove koja ju je zamijenila. U šesnaestom vijeku
je jedan papski sabor jasno izjavio: “Svi krš´cani treba da se sjete da
je sedmi dan Bog posvetio, i da su ga prihvatili i svetkovali ne samo
Jevreji nego i svi koji su tvrdili da poštuju Boga. Što se tiˇce nas,
krš´cana, mi smo njihovu subotu promijenili u dan Gospodnji.
Oni koji su se usudili da promijene božanski zakon bili su zaista
svjesni ozbiljnosti svoga djela. Oni su se svjesno uzdigli iznad Boga.
U krvavim i dugim progonstvima valdenžana, od kojih su neki
svetkovali subotu, došla je jasno do izražaja politika Rima protiv
onih koji nisu bili u suglasnosti sa njime. Drugi su podnosili sliˇcna
stradanja zbog svoje vjernosti prema ˇcetvrtoj zapovijesti. U tom
pogledu karakteristiˇcna je historija krš´canske crkve u Etiopiji. (Vidi
dodatak). Usred mraka srednjeg vijeka svijet je izgubio iz vida
[469]
ove krš´cane centralne Afrike. Svijet je na njih zaboravio, i oni su
više vjekova uživali slobodu vjere. Ali, napokon, Rim je doznao za
njihovo postojanje, i etiopski car je uskoro bio primoran da prizna
papu kao Kristovog namjesnika. Došlo je i do drugih ustupaka.
Izašla je naredba koja je pod prijetnjom najstrožih kazni zabranjivala
svetkovanje subote
Papska tiranija uskoro je postala tako težak
jaram da su Etiopljani odluˇcili da ga stresu sa svog vrata. Poslije
strašne borbe pristalice Rima su bile prognane sa svojih posjeda,
i stara vjera je ponovo uspostavljena. Crkve su opet uživale svoju
slobodu, i nikada više nisu zaboravili iskustvo koje su stekle u
pogledu prijevare, fanatizma i nasilja Rima. Bile su zadovoljne
