Jedan ameriˇcki reformator
255
Sveˇcano uvjerenje da ´ce se za kratko vrijeme zbiti tako veli-
ˇcanstveni doga ¯daj, koji proriˇce Sveto pismo, probudilo je u meni
neodoljivo pitanje: Šta je moja dužnost prema svijetu u pogledu ovih
oˇcevidnih dokaza koji su potresli moju dušu.
Miler je osje´cao
da je njegova dužnost da i drugima saop´ci vidjelo koje je primio.
Oˇcekivao je da ´ce bezbožnici pruži i otpor, ali vjerovao je da ´ce se
svi krš´cani obradovati nadi što ´ce mo´ci sresti Spasitelja koga ljube.
Jedino se bojao da ´ce mnogi u velikoj radosti zbog oslobo ¯denja
koje ´ce uskoro nastupiti prihvatiti tu nauku ne ispituju´ci dovoljno
stihove Pisma koji dokazuju tu istinu. Još uvijek je oklijevao da
svoje uvjerenje javno iznese da ne bi, ako je sam u zabludi, i druge
doveo u zabludu. To ga je potaklo da još jednom provjeri dokaze
svojih zakljuˇcaka i da pažljivo ispita svaku teško´cu koja bi mogla da
iskrsne. Uvjerio se da1 svi prigovori nestaju pred svjetloš´cu Božje
rijeˇci, kao što magla nestaje pred sunˇcevim zracima. Poslije pet
godina ovakvog prouˇcavanja potpuno se uvjerio u ispravnost svog
stanovišta.
Sada mu se novom snagom nametala dužnost da i druge upozna
sa onim što Sveto pismo, kako je on vjerovao, jasno uˇci. Rekao je:
“
Kada sam išao na rad, u ušima mi je stalno odjekivalo: Idi i kaži svi-
jetu u kakvoj se opasnosti nalazi. Slijede´ci biblijski stih neprestano
mu je odzvanjao u mislima: ‘Kad reˇcem bezbožniku: bezbožniˇce,
poginut ´ceš; a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se pro ¯de
puta svojega; taj ´ce bezbožnik poginuti za svoje bezakonje, ali ´cu
krv njegovu iskati iz tvoje ruke. Ako li ti opomeneš bezbožnika da
se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on ´ce poginuti
za svoie bezakonje, a ti ´ceš saˇcuvati dušu svoju.” Ezehijel 33, 8. 9.
Osje´cao sam da bi se mnogi bezbožni pokajali kad bi bili opomenuti;
a ako ih ne opemenem, da ´ce se njihova krv tražiti iz moje ruke.
Poˇceo je da širi svoje poglede gdje god mu se ukazala prilika
i molio se Bogu da bar jedan propovjednik osjeti njihovu važnost
i posveti svoj život širenju te vijesti. Ali nije se mogao osloboditi
[272]
osje´canja odgovornosti da je objavljivanje opomena njegova liˇcna
dužnost. U mislima su mu stalno odjekivale rijeˇci: “Idi i objavi to
svijetu; njihovu krv tražit ´cu iz tvoje ruke.” ˇCekao je devet godina, i
taj teret stalno mu je ležao na duši, dok 1831. godine nije prvi put
javno iznio temelje svoga vjerovanja.
