Poglavlje 13.—Nizozemska i Skandinavske zemlje
U Nizozemskoj je papsko nasilje ve´c ranije izazvala odluˇcan
otpor. Sedam vjekova prije Lutera digli su optužbu protiv pape dva
biskupa, koji su kao poslanici bili u Rimu, i tamo upoznali pravi
karakter “svete stolice”. Neustrašivo su listali protiv rimskog ponti-
feksa govore´ci: “Bog je dao svojoj crkvi, svojoj kraljici i zaruˇcnici,
njoj i njenoj obitelji, bogat i vjeˇcan miraz, nasljedstvo koje ne može
propasti ni uvenuti; on joj je dao vjeˇcnu krunu i žezlo;... sva ova
dobra ti si osvojio kao lupež. Sjeo si u hram Božji; umjesto da si
pastir stada, postao si vuk ovcama. Ho´ceš da te smatramo vrhovnim
biskupom, ali ti si tiranin. Mjesto da si sluga slugu, kako se nazivaš,
pokušavaš da postaneš gospodar nad gospodarima... Prezireš Božje
zapovijesti... Duh Božji je onaj koji podiže crkve gdje god se one
nalaze... Grad našega Boga, ˇciji smo mi gra ¯dani, obuhva´ca sve kra-
jeve i ve´ci je nego grad koji su proroci nazvali Babilonom, koji se
smatra božanskim, uzdiže se do neba i hvališe se da ima besmrtnu
mudrost, tvrde´ci, iako netaˇcno, da nije nikada pogriješio niti može
ikada pogriješiti.
Drugi su se pojavljivali tokom vjekova sa sliˇcnim prote,stom.
Prvi uˇcitelji bili su propovjednici sliˇcni valdenžanskim misionarima.
Oni su putovali u razne zemlje i bili su poznati pod raznim imenima;
svuda su širili poznavanje evan ¯delja. Došavši u Nizozemsku, njihova
se nauka ovdje brzo raširila. Preveli su valdenžansku Bibliju na
nizozemski jezik u stihovima. Izjavili su “da je njena prednost u
tome što u njoj nema ni šala, ni bajki, ni trica, ni prijevare, ve´c samo
rijeˇci istine; zaista, tu i tamo na ¯de se i po koja tvrda ljuska ali i tu se
može lako do´ci do jezgra i slasti onoga što je dobro i sveto.” Tako
su u dvanaestom vijeku pisali prijatelji stare vjere.
Tada je otpoˇcelo rimsko progonstvo: ali usprkos lomaˇca i muˇce-
nja, broj vjernih se sve više umnožavao; odluˇcno su izjavljivali da
je Biblija jedini nepogrešivi autoritet vjere i da “se nijedan ˇcovjek
ne smije primoravati da vjeruje, ve´c treba da se pridobiva za istinu
propovijedanjem”
[198]
183
