152
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
knezovima, koji su bili prisutni na saboru, nare ¯divali da zabrane pro-
povijedanje evan ¯delja u svojim kneževinama. Ali narod Špajera bio
je žedan Božje rijeˇci i, usprkos zabrane, tisu´ce slušalaca je dolazilo
na službu koja se održavala u kapeli saskog izbornog kneza.
To je ubrzalo krizu. Jednom carskom odlukom bilo je saboru
saop´ceno da rješenje o vjerskoj slobodi prouzrokuje mnoge nerede
i da car zbog toga traži da se to rješenje poništi. Taj samovoljni
ˇcin izazvao je ogorˇcenje i zaprepaš´cenie u redovima evangelistiˇckih
krš´cana. Jedan od njih je uzviknuo: “Krist je opet pao u ruke Kaife i
Pilata.” Pristalice Rima postali su još žeš´ci. Jedan od njih j;e rekao:
“
Turci su bolji od luterana, jer Turci drže postove, a luterani ih
oskvrnjuju. Ako treba da izaberemo izme ¯du Svetoga pisma, koje je
Bog dao, i crkvenih zabluda, mi ´cemo odbaciti ono prvo.” Melanhton
je pisao: “Svaki dan, pred punom skupštinom, Faber baca po koji
novi kamen na nas.”
Vjerska trpeljivost bila je zakonom uspostavljena, i evangelis-
tiˇcke države su odluˇcile da brane svoja prava. Luter, koji se još uvijek
nalazio pod prokletstvom Vormskog edikta, nije mogao do´ci u Špa-
jer; ali njega su zastupali njegovi suradnici i knezovi koje je Bog
podigao da brane djelo evan ¯delja u tim prilikama. Plemeniti Fridrih
Saski, pre ¯dašnji Luterov zaštitnik, bio je umro, ali vojvoda Johan,
njegov brat i nasljednik, ra-dosno je primio evan ¯deosku istinu; i,
iako prijatelj mira, pokazivao je veliku energiju i hrabrost kad se
radilo o pitanju vjere.
Sve´cenici su tražili da se države koje su primile reformaciju
potˇcine rimskoj crkvenoj upravi. Ali reformatori su se pozivali na
slobodu koja im je bila ranije data. Nisu mogli pristati da Rim pod
svoju vlast podvrgne države koje su tako radosno prigrlile Božju
rijeˇc. ,
Napokon je predložen slijede´ci kompromis: “Ondje gdje refor-
macija još nije sprovedena, vormski edikt treba da se strogo primje-
njuje; a ondje gdje ga je narod odbacio, i gdje mu se ne bi potˇcinio
bez opasnosti da do ¯de do ustanka, neka se sprijeˇci dalje širenje
reformacije, neka se ne dira u sporna pitanja, neka se ne spreˇcava
služba mise i neka se ne dopušta rimokatolicima da primaju lute-
[166]
ranstvo.
Ovo rješenje je sabor izglasao na veliko zadovoljstvo
papskih sve´cenika i prelata.
