138
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
vjera u Boga, tamo je Bog; a gdje je Bog, ondje je i revnost koja nas
nagoni na dobra djela.
Interesiranje za Cvinglijeve propovijedi bilo je toliko da je kate-
drala bila puna slušalaca koji su dolazili da ga ˇcuju. Malo pomalo,
koliko su oni mogli razumjeti, otkrivao je svojim slušaocima istinu.
Bio je pažljiv te im odmah u poˇcetku nije otkrivao taˇcke koje su
ih! mogle zbuniti i stvoriti u njih predrasude. Njegov je cilj bio
da zadobije njihova srca za Kristovu nauku, da ih dime njegovom
ljubavlju i da pred njihovim oˇcima oživi Kristov primjer. Kad budu
prihvatili naˇcela evan ¯delja, njihovo sujeverje i praznovjerni obiˇcaji
´ce nestati.
Korak po korak je reformacija u Cirihu napredovala. Neprijatelji
su podigli jak otpor. Godinu dana ranije jedan monah iz Vitenberga
kazao je papi i caru u Vormsu svoje odluˇcno “ne”, a sada je izgledalo
da ´ce papski interesi nai´ci na sliˇcno protivljenje u Cirihu. Cvingli je
bio izvrgnut stalnim napadajima. U papskim kantonima, s vremena
na vrijeme, uˇcenici evan ¯delja su bili spaljivani na lomaˇci, ali to
nije bilo dovqljno;_trebalo je krivoverje potpuno ušutkati. U tom
cilju biskup iz Konstance poslao je u Cirih tri izaslanika da optuže
[150]
Cvinglija da uˇci narod da gazi crkvene zakone, i da tako dovodi
u opasnost mir i dobar red društva. Ako se bude prezirala crkvena
vlast, poruˇcio je on, nastat ´ce op´ca anarhija. Cvingli je odgovorio
da ve´c ˇcetiri godine propovijeda evan ¯delje u Cirihu, i da je taj grad
“
tiši i mirniji nego bilo koji drugi grad u Švicarskoj”. “Nije li dakle
krš´canstvo”, zakljuˇcio je on, najbolji ˇcuvar op´ce sigurnosti.
Biskupovi izaslanici su savjetovali gradske odbornike da ostanu
u crkvi, izvan koje, kako su oni izjavili, nema spasenja. Cvingli
je odgovorio: “Neka vas ova optužba protiv mene ne uznemirava!
Temelj crkve je ista Stijena, isti Krist, koji je dao Petru njegovo
ime, jer ga je on vjerno priznao. Tko god cijelim srcem vjieruje u
Krista, svuda i u svakom narodu, taj ´ce biti spašen uistinu; to je crkva
izvan koje nema spasenja.
Kao rezultat tog razgovora, jedan od
biskupovih izaslanika je primio evan ¯deosku vjeru.
Gradski savjet nije htio ustati protiv Cvinglija, i Rim se pripre-
mao za novi napad. Saznavši za zavjeru svojih neprijatelja, refor-
mator je uskliknuo: “Neka do ¯du! Ja ih se isto toliko bojim koliko
se stijena boji valova koji buˇce na njenom podnožju.
Isitina se
dalje širila. Pristalice reformacije u Njemaˇckoj, obeshrabreni Lute-
