112
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
koji je trojicu mladi´ca izbavio iz ognjene pe´ci. Ako me On ne spasi,
moj život ne vrijedi mnogo. Sprijeˇcimo samo da evan ¯delje ne bude
izloženo ruglu zlih, i budimo gotovi da za nj prolijemo svoju krv
da ne bi oni trijumfirali. Ne mogu znati da li ´ce više moj život ili
moja smrt poslužiti spasenju svih... Oˇcekujte od mene sve, samo ne
bjekstvo i odricanje. Bježati ne mogu, a još manje odre´ci se.
Vijest da ´ce Luter do´ci na sabor u Vorms izazvala je u gradu
veliko uzbu ¯denje. Aleander, papski izaslanik, kome je specijalno
bio povjeren zadatak da suzbije reformaciju, veoma se uznemirio
i razgnjevio. Znao je da ´ce Luterov dolazak na sabor imati kobne
posljedice za papstvo. Voditi istragu o sluˇcaju koji je papa ve´c
osudio, znaˇcilo bi prezreti papin autoritet. On se dalje bojao da bi
snažni1 i rjeˇciti Luterovi dokazi mogli odvratiti mnoge knezove
od* pape. Zato je najenergiˇcnije uložio kod Karla V prigovor protiv
Luterovog dolaska u Vorms. Otprilike u to vrijeme bila je objavljena
i bula o Luterovom iskljuˇcenju iz crkve. Ovaj doga ¯daj i nagovaranja
papinog legata naveli su cara da popusti. On je pisao izbornom knezu
da Luter, ako ne želi da se ‘odrekne, mora ostati u Vitenbergu.
Nezadovoljan ovom pobjedom, Aleander je manevrisao svom
svojom mo´ci i lukavstvom da isposluje Luterovo osu ¯denje. Sa istraj-
noš´cu, koja bi bila dostojna jednog boljeg cilja, optuživao je Lutera
pred knezovima, prelatima i drugim ˇclanovima sabora zbog ustanka,
pobune, bezbožnosti i bogohulnosti. Ali žestina i strast koju je legat
pokazivao otkrivali su kakav ga duh prožima. “Mržnja i osveta ga
gone”, govorili su svi, “a ne revnost i pobožnost.
Ve´cina sabora više nego ikada, bila je naklonjena Luterovom
djelu.
Aleander je sa udvostruˇcenom revnoš´cu navaljivao na cara da
izvrši papinu presudu. Ali po njemaˇckim zakonima nije bilo mogu´ce
da to uˇcini bez pristanka knezova. Na kraju, pobije ¯den legatovom
nametljivoš´cu, car mu je zapovjedio da iznese svoju stvar pred sabor.
“
To je bio za papinog nuncija dan slavlja. Sabor je bio velik, ali je
još ve´ci bio predmet rasprave. Aleander je branio Rim... majku i
gospodaricu svih crkava.” Trebalo je da zastupa vrhovnu Petrovu
[123]
vlast pred sakupljenim knezovima krš´canstva, “Obdaren rjeˇcitoš´cu,
pokazao je da je dorastao veliˇcini dane prilike. Provi ¯denje je htjelo
da Rim, prije nego što bude osu ¯den, dobije priliku da iznese svoju
stvar pred najveliˇcanstveniji sud na usta svog najsposobnijeg go-
