108
VELIKA BORBA IZMEÐU KRISTA I SOTONE
Kada je papska poslanica stigla Luteru, on je rekao: “Ja je pre-
zirem i odbacujem kao bezbožnu i lažnu... U njoj se osu ¯duje sam
Krist. Radujem se što mogu podnijeti takva zla za napredak djela,
Sada sam ve´c mirniji, jer znam da je papa antikrist, i da sjedi na
samom sotonskom prijestolu...
Ipak, papska presuda nije ostala bez uˇcinka. Tamnice, muˇcenja
i maˇc bili su mo´cna oru ¯da kojima se moglo nagnati na pokornost.
Slabi i praznovjerni drhtali su pred papskim dekretom. Iako je ve´cina
saosje´cala sa Luterom, ipak mnogi su toliko cijenili svoj život da
ga ne bi žrtvovali za djelo reformacije. Po svemu je izgledalo da se
reformacija približava svome kraju.
Ali Luter je bio neustrašiv. Rim je bacio na njega svoje anateme, i
svijet je bio uvjeren da ´ce on morati ili da pogine ili da se pokori. Ali
[119]
strašnom žestinom reformator je vratio osudu prokletstva njenom
autoru i javno je proglasio svoju odluku da za uvijek prekida sa
Rimom. U prisutnosti mnoštva studenata, profesora i gra ¯dana svih
staleža, Luter je spalio papsku bulu zajedno sa kanonskim zakonima,
dekretalijama i nekim spisima koji su podupirali papsku vlast. On
je rekao: “Moji neprijatelji spaljivanjem mojih spisa mogli su da
naškode djelu istine u mislima obiˇcnih ljudi i da upropaste duše,
zato i ja sada spaljujem njihove knjige. Otpoˇcela je ozbiljna borba.
Do sada sam se samo igrao sa papom. Ovo djelo zapoˇceo sam u
Božje ime; ono ´ce se završiti bez mene. Njegovom mo´ci.”
Na prijekore svojih neprijatelja, koji su ismjehavali slabost nje-
gove stvari, Luter je odgovorio: “Tko zna nije li me Bog izabrao i
pozvao da izvršim ovo djelo? Ne bi li trebalo da se boje da, preziru´ci
mene, preziru i samoga Gospoda? Mojsije je bio sam u vrijeme
izlaska iz Egipta. Ilija je bio sam a vrijeme vladanja cara Ahaba;
Izaija je bio sam u Jeruzalemu; Ezehijel je bio sam u Babilonu...
Bog nije nikada izabrao za proroka nekog poglavara sve´ceniˇckog ili
neku drugu veliku’ liˇcnost; on je obiˇcno birao jednostavne i prezrene
ljude, jednom ˇcak pastira Amosa. U svim vjekovima, sveti su bili
primorani da karaju velikaše, careve, knezove, sve´cenike i uˇcene
ljude, i to uz opasnost po svoj život... Ne kažem da sam i ja prorok,
ali velim da treba utoliko više da se plaše što sam ja sam, a njih
mnogo. Siguran sam da je Božja rijeˇc uz mene, a ne uz njih.
Ipak, Luter se nije bez strašne unutrašnje borbe sa samim sobom
odluˇcio da se odvoji od crkve. U to vrijeme on je pisao: “Svaki dan
