Odbaˇcena opomena
295
Bogu i vjera u njegovu rijeˇc su ohladnjele, i kad se poˇcela iznositi
adventistiˇcka nauka, ona je samo probudila nijhove predrasude i
nevjerstvo. ˇCinjenica da su ovu vijest propovijedali ve´cinom obiˇcni
ˇclanovi crkve, bila je isticana kao dokaz protiv nje. Kao nekada,
nasuprot jasnom svjedoˇcanstvu Božje rijeˇci, postavljalo se pitanje:
“
Vjerova li ga tko od knezova i farizeja?” Vide´ci kako je teško
pobiti dokaze do kojih se došlo prouˇcavanjem proroˇckih vremena,
odvra´cali su druge od prouˇcavanja proroˇcanstava i govorili su da
su proroˇcke knjige zapeˇca´cene i da se ne mogu razumjeti. Mnogi
koji su slijepo vjerovali svojim duhovnim pastirima, odbijali su da
slušaju opomenu; a drugi, iako osvjedoˇceni o istini, nisu se usudili
da je priznaju “da ne bi bili iskljuˇceni iz crkve.” Vijest koju je Bog
poslao da crkvu okuša i oˇcisti, jasno je otkrila koliko je bio velik
broj onih koji su svoju ljubav poklonili svijetu mjesto Kristu. Veze
koje su ih vezivale za zemlju bile su jaˇce od onih koje su ih privlaˇcile
k nebu. Odluˇcili su da slušaju glas svjetske mudrosti i odvratili su se
od vijesti istine koja ispituje srce.
Odbacivši opomenu prvoga an ¯dela, odbacili su i sredstvo koje
je nebo predvidjelo za njihovo preporo ¯denje. Prezreli su vjesnika
milosti koji je mogao ukloniti smetnje koje! su ih dijelile od Boga, i
sa još ve´com željom su se vratili svjetskom uživanju, To je bio uzrok
onog strašnog stanja jlubavi prema svijetu, otpadništva i duhovne
smrti, koje je vladalo u crkvama 1844 godine.
U Otkrivenju 14 poslije prvog an ¯dela slijedi drugi koji objavljuje:
“
Pade, pade Babilon, grad veliki; jer otrovnim vinom bluda svojega
napoji sve narode.” Otkrivenje 14, 8. Izraz “Babilon” dolazi od rijeˇci
“
babel”, što znaˇci zbrka, pometnja. Ovaj izraz se upotrebljava u
Svetom pismu da oznaˇci razne oblike lažnih ili otpalih religija. U
Otkrivenju 17 Babilon je prikazan kao žena — slika kojom se Biblija
služi da simboliˇcki oznaˇci crkvu. ˇCista žena predstavlja ˇcistu crkvu,
a pala, otpalu crkvu.
U Bibliji se sveti i trajni karakter odnosa izme ¯du Krista i njegove
crkve prikazuje braˇcnom vezom. Gospod je svoj narod sjedinio sa
sobom sveˇcanim zavjetom i obe´cao da ´ce biti njegov Bog, a narod
[311]
se obavezao da ´ce pripadati Njemu, samo Njemu. On veli: “Zaruˇcit
´cu te sebi do vijeka, zaruˇcit ´cu te sebi pravdom i sudom i miloš´cu i
milosr ¯dem.” Ozej 2, 19. I ponavlja: “Jer sam ja muž vaš.” Jeremija
3, 14.1
Pavao upotrebljava isti izraz u Novome zavjetu kad kaže: “Ja
