Preteˇce jutra
233
narodima.” “U ono ´ce vrijeme Gospod nad vojskama biti slavna
kruna i diˇcan vijenac ostatku naroda svojega.” Djela 3, 21; Otkrivenje
11, 15;
Izaija 40, 5; 61, 11; 28, 5.
Tada ´ce tako dugo oˇcekivano Mesijino carstvo mira biti uspos-
tavljeno pod cijelim nebom. “Jer ´ce Gospod utješiti Sion, utješit
´ce sve razvaline njegove, i pustinju njegovu uˇcinit ´ce da bude kao
Edem i pustoš njegova kao vrt Gospodnji.” “Slava libanska dat ´ce
joj se i krasota karmelska i saronska.” “Ne´ce se više zvati ostavljena,
niti ´ce se zemlja tvoja zvati pustoš, nego ´ceš se zvati milina moja i
zemlja tvoja udata.” “I kao što se raduje ženik nevjesti, tako ´ce se
tebi radovati Bog tvoj.” Izaija 51, 3; 35, 2; 62, 4. 5.
Kristov dolazak bio je u svim vjekovima blažena nada njego-
vih vjernih uˇcenika. Obe´canje koje je Spasitelj dao; na rastanku
na Maslinskoj gori da ´ce opet do´ci, rasvetljavalo je uˇcenicima bu-
du´cnost, ispunjavalo je njihova srca radoš´cu i nadom koju nikakva
žalost nije mogla potisnuti ni progonstvo pomraˇciti. Usred stradanja
i progonstva, “javljanje slave velikog Boga i Spasitelja našega Isusa
Krista” bila je “blažena nada”. Kad su. Solunjani oplakivali gubi-
tak1 svojih dragih, koji su se nadali da ´ce ostati živi do Kristovog
povratka, apostol Pavao ih je tješio govore´ci im o uskrsnu´cu koje ´ce
pratiti Kristov povratak. Tada ´ce mrtvi u Kristu uskrsnuti i zajedno
sa živim bit ´ce uzeti na susret Kristu na nebo. “Tako”, rekao1 je
Pavao, “utješavajte jedan drugoga ovim rijeˇcima.” 1. Solunjanima 4,
16—18.
Na stjenovitom Patmosu omiljeni uˇcenik ˇcuo je obe´canje: “Do´ci
´cu skoro”!, i njegov odgovor, pun ˇcežnje, izražava molitvu Božje
crkve kroz sve vjekove: “Da do ¯di, Gospo ¯de Isuse!” Otkrivenje 22,
20.
Iz dubine tamnica, sa lomaˇca i gubilišta, gdje su sveti i muˇcenici
svjedoˇcili za istinu, odjekuje u svim vjekovima isti uzvik vjere i
nade. Uvjeren u Kristovo uskrsnu´ce, i prema tome i u svoje vlastito
uskrsnu´ce u vrijeme njegovog dolaska, jedan od ovih krš´cana veli da
su “oni prezirali smrt i uzdigli se iznad nje”
Bili su voljni da si ¯du
u grob, da bi mogli iza´ci iz njega slobodni u ˇcasu uskrsnu´ca. Oˇceki-
vali su “dolazak Gospoda na oblacima u slavi njegovog Oca”, kada
´ce nastupiti “vrijeme carstva pravednih”. Valdežani su gajili istu
vjeru. Viklif je oˇcekivao pojavljenje Otkupitelja kao nadu crkve
[249]
