Kasniji engleski reformatori
201
Može li se upravitelj Božjih tajni na´ci vjeran ako pronevjeri jedan
dio svog svetog blaga koje mu je povjereno? Ne! On ne može ništa
da ukine; ništa da ublaži; on je primoran da izjavi svima ljudima:
‘
Ja ne mogu Sveto pismo sniziti prema vašem ukusu. Vi se morate
uzdi´ci do njega, ili ´cete zauvijek propasti!’ Drugi kažu da ‘tim
ljudima nedostaje ljubavi’. Da li im zaista nedostaje ljubavi? U kom
pogledu? Zar oni ne hrane gladne i ne odijevaju gole? ‘Ne, ne u tome!
u tom pogledu im ništa ne manjka, ali oni su tako nemilosrdni u
svom rasu ¯divanju: misle da se nitko ne´ce spasiti tko ne ide njihovim
putem!’
Duhovno opadanje koje je došlo do izražaja u Engleskoj upravo
prije Veslej a velikim dijelom je bilo posljedica antinomistiˇckog
uˇcenja (uˇcenje da krš´cani nisu dužni držati zakon). Mnogi su tvr-
dili da je Krist ukinio moralni zakon, i da stoga krš´cani nisu više
obavezni da ga drže; da je vjernik oslobo ¯den od “robovanja dobrim
djelima”. Drugi, iako su priznavali vjeˇcnost zakona, izjavljivali su
da je nepotrebno da pro-povjednici savjetuju ljude da drže propise
zakona, jer ´ce oni koje je Bog izabrao za spasenje, biti “neodoljivom
Božjom miloš´cu” navedeni da žive pobožno i pošteno”, dok oni koji
su odre ¯deni za vjeˇcno prokletstvo, “ne´ce imati sile da se pokoravaju
Božjem zakonu”.
Drugi, koji su tvrdili da vjerni ne mogu otpasti od Božje milosti
niti izgubiti Božju naklonost, došli su do još užasnijeg zakljuˇcka: da
“
zla djela koja ˇcine nisu u stvari grijeh, niti se mogu smatrati prijes-
tupom Božjeg zakona, i da prema tome nemaju razloga da priznaju
svoje grijehe niti da ih pokajanjem napuštaju”
Izjavljivali su da i
najteži grijesi, koje ljudi smatraju strašnim prijestupom božanskog
zakona, nisu grijeh u Božjim oˇcima ako ih uˇcini jedan od njegovih
izabranih, “budu´ci da je obilježje izabranih da ne mogu uˇciniti ništa
što se Bogu ne bi svi ¯dalo ili što bi Božji zakon zabranjivao”.
[216]
Ova ˇcudovišna uˇcenja su uglavnom sliˇcna uˇcenju nekih modernih
teologa koji poriˇcu postojanjie jednog nepromjenjivog božanskog
zakona, kao mjerila pravde, i tvrde da društvo samo sebi odre ¯duje
mjerilo morala koje je, prema tome, izloženo stalnoj promjeni. Sve
ove teorije su nadahnute istim onim duhom koji je još me ¯du ne-
beskim stanovnicima težio da obori pravedna ograniˇcenja Božjeg
zakona.
