Protest knezova
159
sam odluˇcio da ˇcinim što je pravo, bez obzira na moju krunu; ja
želim da ispovijedam Krista. Moj izborni šešir i moj hermelin mi
nisu toliko dragi koliko križ Isusa Krista. Ove znakove moje veliˇcine
´cu ostaviti na zemlji, ali Kristov križ ´ce me pratiti do zvijezda.”
Rekavši to, stavio je svoj potpis na dokumenat. Jedan drugi knez,
uzimaju´ci u ruke pero, rekao je: “Ako to traži ˇcast Isusa Krista, mog
Spasitelja, gotov sam odre´ci se svog imanja i svog života.” “Radije
´cu se odre´ci svojih podanika i svoje kneževine, radije ´cu oti´ci iz
svoje domovine sa štapom u ruci, radije ´cu zara ¯divati sredstva za
svoj opstanak brišu´ci prašinu sa obu´ce stranaca nego
>
da prihvatim
drugu nauku nego što je ova koju sadrži ova izjava.” Takva je bila
vjera i neustrašivost ovih Božjih ljudi.
Napokon je došao ˇcas da iza ¯du pred cara. Karlo V, sjede´ci na
svojem prijestolju, okružen izbornim knezovima i vojvodama, pri-
mio je protestantske reformatore. Proˇcitana je izjava o njihovom
vjerovanju. U ovoj skupštini jasno su bile prikazane istine evan ¯delja
i otkrivene zablude papske crkve. S pravom je taj dan nazvan jednim
od najve´cih dana reformacije i jednim od najslavnijih u historiji
krš´canstva i ˇcovjeˇcanstva.
Prošlo je tek nekoliko godina otkada je monah iz Vitenberga
stajao sam pred saborom u Vormsu. Sada su na njegovom mjestu
stajali najmo´cniji knezovi carstva. Luteru je bilo zabranjeno da do ¯de
u Augzburg, ali on je bio prisutan svojim rijeˇcima i molitvama. “Ja
se veoma radujem”, pisao je on, “što sam doživio ovaj ˇcas kad je
Krist javno proslavljen od strane tako uglednih ispovjednika vjere
i na tako slavnom saboru.
Tako se ispunilo ono što je Pismo
kazalo: “Govorit ´cu o otkrivenjima tvojim pred carevima, i ne´cu se
stidjeti.” Psalam 119, 46.
“
Zahvaljuju´ci okovima apostola Pavla, u njegovo vrijeme je
evan ¯delje bilo objavljeno knezovima i plemi´cima carskoga grada.
Tako je bilo i u ovoj važnoj prilici; pošto je kralj zabranio da se
evan ¯delje propovijeda sa propovjedaonice, ono se propovijedalo u
palati; ono što su mnogi smatrali kao nezgodno da slušaju sluge,
slušali su sa ˇcu ¯denjem velikaši i knezovi carstva. Kralj i velikaši su
bili slušaoci; krunisani knezovi — propovjednici; a propovijed je
b\la uzvišena Božja istina. “Od apostolskih dana”, veli jedan pisac,
“
nije bilo ve´ceg doga ¯daja ni veliˇcastvenijeg ispovijedanja vjere.
[173]
