Protest knezova
157
milost da ga priznate otvoreno, slo-bodno i bez straha, saˇcuva u toj
krš´canskoj odluˇcnosti do dana vjeˇcnosti.
Da je reformacija, postigavši izvjesni uspjeh, pristala da se prila-
godi prilikama da bi zadobila naklonost svijeta, iznevjerila bi Boga i
Samu sebe, i tako bi bila sama uzrok svoje propasti. Historija ovih
plemenitih reformatora sadrži pouku za sve budu´ce vjekove. Soto-
nina taktika protiv Boga i njegove rijeˇci nije se promijenila; sotona
se protivi i danas, kao i u šesnaestom vijeku, da Božja rijeˇc bude
pravilo vjere i života. I u naše dane postoji velika sklonost da se
napusti biblijska nauka i njeni propisi, i zato je potrebno da se vra-
timo velikom protestantskom naˇcelu: Biblija, i samo Biblija, treba
da je pravilo vjere i dužnosti. Sotona pokušava svim sredstvima da
uguši religioznu slobodu. Antikrš´canska sila, koju su prote-stanti u
Špajeru odbacili, sada radi novom snagom da opet uspostavi svoju
izgubljenu vrhovnu vlast. Ista nepokolebljiva odanost Božjoj rijeˇci,
koju su pokazali reformatori u ono doba krize za reformaciju, jedina
je nada za reformu u naše doba.
Bilo je znakova opasnosti za protestante; ali bilo je i znakova
koji su pokazivali da je božanska ruka ispružena da zaštiti vjerne.
Otprilike u Do vrijeme je “Melanhton žurio sa svojim prijateljem
Grineusom ulicama Špajera prema Rajni, tjeraju´ci ga da se što prije
prebaci preko rijeke. Pošto se Grineus ˇcudio ovoj žurbi, Melanhton
mu je ispriˇcao: ‘Jedan starac, ozbiljnog i sveˇcanog izgleda, meni
nepoznat, pojavio se ispred mene i rekao mi je: Za jedan trenu-
tak do´ci ´ce ovdje sudski ˇcinovnik, poslat od Ferdinanda, da uhapsi
‘
Grineusa’.”
Tog dana Grineus se sablaznio o jednu propovijed Fabera, vode-
´ceg katoliˇckog uˇcitelja; otišao je k njemu i ukorio ga što brani “neke
odvratne zablude”. Faber je prikrio svoj gnjev, ali je odmah pos-
lije toga otišao kralju i dobio od njega ovlaš´cenje da može uhapsiti
hajdelberškog profesora. Melanhton je bio siguran da je sam Bog
spasio njegovog prijatelja poslavši jednoga od svojih svetih an ¯dela
da ga opomene.
“
Stoje´ci nepomiˇcno na obali Rajne, Melanhton je ˇcekao dok
nije rijeka spasla Grineusa od njegovih progonitelja. ’Napokon’,
[171]
uzviknuo je Melanhton kad ga je vidio na drugoj obali, ‘ti si otrgnut
iz ˇceljusti onih koji su žedni nevine krvi.’ Kad se vratio svojoj ku´ci,
